Cikas (Cycas revoluta), kraljevski sago, sago cikas, japanska sago palma je lijepa biljka koja svojim izgledom podsjeća na palmu iako to nije. Posebno je popularna i sadi se po Mediteranu pa tako i uzduž Jadrana. Najveća i najstarija stabla mogu se vidjeti na području Dubrovnika u arboretumu Trsteno. Cycas revoluta je podrijetlom sa Dalekog istoka, Japana i Kine. Podnosi hladnoću do -11 °C i vrućinu do 42 °C. Dobro podnosi i sušu zahvaljujući posebnom obliku korijenja u koji može uskladištiti vodu za sušna razdoblja. Deblo biljke iako podsjeća na palmino nema „klasičnih“ drvenastih dijelova i služi biljci kao rezervoar u kojem čuva hranjive tvari a žilama kojima je isprepleteno transportira ta hranjiva prema lišću ili obrnuto prema korijenju.

Od srčike debla posebnim postupkom se proizvodi sago, odnosno granulirani (kristalizirani) škrob koji se koristi u prehrani. Međutim svi dijelovi cikas palme su otrovni, pogotovo sjemenke. Otrov se ispire vodom pa treba biti oprezan jer tako i voda postaje otrovna, djeluje na čovječji živčani sustav. Cikas je dvodomna biljka što znači da postoje „ženske“ i „muške“ biljke. Razmnožava se sjemenkama, iako se može razmnožavati i mladim izbojima bilo iz korijenja bilo da izrastaju sa strane na deblu. Sporo raste ali ako ima bolje uvjete onda je i rast brži. Kod nas uspijeva na otvorenom samo u našim najtoplijim područjima kao ukrasna biljka uglavnom u srednjoj i južnoj Dalmaciji. Uzgaja se i u cvjetnim posudama pa i kao bonsai, može doživjeti duboku starost.

Ponuda:

10 sjemenki

Lanilist (Linaria vulgaris) je trajna biljka, visoka 40-50 cm, pri dnu često sa razgranatom stabljikom. Narodni nazivi su bogorodičin lan, divlji lan, dubčac, katalinka, konopljanka, lanika, lanilist žuti, lančac, mala mačica, malo predivce, palanak, pišalka. Biljka je gola, samo je dio stabljike gdje se razvijaju cvjetovi pokriven žljezdastim dlakama. Listovi su duguljasti, vrlo uski, nasuprotni i sjedeći. Na krajevima stabljike razvijaju se cvatovi u obliku grozda. Cvjetovi su oblika ždrijela, imaju dvije usne i dugu, zašiljenu ostrugu, žute su boje, a na dnu žuto-crveni do narančasti, vrijeme cvjetanja je od srpnja do rujna. Plod je tobolac sa sjemenkama koji se raspuca.

Svježa biljka miriše neugodno, dok je osušena potpuno bez mirisa. Okus biljke je zeljast, slan, oštar i također neugodan. Lanilist je kao korov rasprostranjen po čitavoj srednjoj Europi te se u priličnom mnoštvu javlja uz poljske međe, po pašnjacima na šljunkovitim i pjeskovitim staništima, a naročito uz rubove putova i na željezničkim nasipima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu i to u mjesecu srpnju. Tvrđe donje dijelove biljke potrebno je odstraniti. Ljekovite i djelotvorne tvari u biljci u prvom redu  su glikozid linarin, no nalaze se i drugi glikozidi koji do sada još nisu pobliže poznati i čija ljekovita vrijednost još nije potpuno objašnjena. Biljka nadalje sadrži gumu i niz organskih kiselina kao što su mravlja, taninska, jabučna i citronska kiselina. Lanilist je korisna ljekovita biljka, te bi zaslužila više pažnje i bilo bi vrijedno podvrgnuti je iscrpnom znanstvenom ispitivanju. Biljka se još negdje vodi kao ljekovita biljka u službenoj upotrebi uglavnom za pripremanje Lanilistove masti (Unuentum Linariae). Ova mast djeluje na stišavanje bolova kod hemoroida koji svrbe. Čaj od sušene biljke (listovi i cvjetovi) cijenjen je kao sredstvo za izlučivanje mokraće. Za pripremu čaja uzima se 1 do 1,5 čajne žlice osušene biljke za 1 šalicu čaja. Svježi sok biljke čisti sve rane i oštećenja kože ako se tim sokom više puta pere i nakon pranja još sok nakapa na bolesna mjesta. Budući da sok odstranjuje i sve mrlje i nečistoće s kože lica, lanilist je bio već u najstarijim njemačkim knjigama označen kao biljka "za lijepe žene".

Za bolne hemoroide kao i za teško zacjeljive rane i čireve može svatko sam vrlo lako pripremiti lanilistovu mast za kućnu upotrebu: 25 g sitno izrezane biljke u cvatu stavlja se na močenje kroz 24 sata u 50 g rakije, jačine 60 % u dobro zatvorenu bocu i na najmanje 25° C topline. Dobivena tinktura zajedno s namočenim dijelovima biljke istrese se u tavu i dodaje se uz stalno miješanje neslane svježe istopljene svinjske masti tako dugo dok ne nastane fina kaša poput masti. Sada se ta kaša ugrije i propusti kroz fino sito izravno u posudu u kojoj će se mast čuvati. Ovako pripremljena mast može se upotrebljavati preko godinu dana.

Ponuda:

50 sjemenki 

Agave isthmensis je minijaturna plavolisna agava. Populacija ove vrste često se nalazi tik do populacije Agave potatorum i zbog toga se dugo griješilo da je A. isthmensis samo jedan od mnogih oblika Agave pototarum. Listovi su sivo-plave boje, dugi 10-13 cm i 5-7 cm široki, jajoliki i imaju plitke režnjeve s istaknutim tamnim crvenkasto-smeđim ili crnim bodljama. Stabljika cvijeta može narasti 1,5 - 2,5 m visine s oko 20 kratkih bočnih grana, cvjetovi su žuti, dužine do 5 cm.

Biljka će najbolje uspijevati u obalnom području na direktnom suncu. U unutrašnjosti agava uspijeva u posudi, relativno je otporna na niske temperature, podnosi lagani mraz ali ako se očekuje mraz, trebalo bi pokriti biljke s ručnikom ili dekom. Ova Agava raste najbolje u tlu s dobrom drenažom.

Ponuda:

50 sjemenki

Tuja (Thuja occidentalis) spada u porodicu čempresa (Cupressaceae). Jedan od naziva je Američka borovnica. Ime je dobila po grčkoj riječi thia što znači smola - tamjan, koji se koristio u raznim obredima. Tuja je visoko trajno drvo piramidalne krošnje koje naraste i do 20 metara, pri dnu razdvojenog debla i s granama koje na vrhu rastu uvis. Smolasta je biljka mirisna i aromatična okusa. Listovi su maleni, ljuskasti, poredani jedan iza drugoga. Češer je jajolik, s krilatim sjemenkama. Vrijeme cvatnje je svibanj - lipanj.

Sadi se po parkovima, grobljima, u drvoredima, uz kuće. Listovi se koriste za izradu tinkture i masti. Iz listova se dobiva tzv. cedrovo ulje i koristi u medicini, beru se mladi listovi i suše na toplom i zračnom mjestu. U ljekovitost tuje spada eterično ulje, l-tujon, d-pinen, tanaceton, glikozidi, tujin, pinicitrin. Tujin je otrovan tako da treba biti oprezan pri branju i korištenju. Simptomi trovanja su pečenje u grlu i ždrijelu, mučnina, povraćanje, mokrenje, proljev, slabost, a kod težih slučajeva trovanja dolazi do krvavog povraćanja, upale bubrega, mjehura, maternice i mozga, te smrti. U slučaju trovanja treba izazvati povraćanje, davati medicinski ugljen i druga sredstva čišćenje i pražnjenje crijeva. Danas je napušteno liječenje čak i u vanjskoj upotrebi zbog otrovnosti preparata.

Homeopatski lijek Thu - Thuja ocindentalis - koristi se kod nedostatka samopouzdanja, osjećaja bezvrijednost, tajnovitosti, depresija, deluzije. Dakako da je nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja jedan od temelja u kojem možemo prepoznati Thu stanje, jer taj osjećaj rađa osjećaj bezvrijednosti na koje se nastavlja tajnovitost u kojima se želi prikazati kao dobra osoba a ujedno koristi laži, a sve to pomalo dovodi do depresije u kojima ima deluzija kao što su da je 'nešto živo u želucu', 'da je od lomljivog materijala-stakla', kao i osjećaj da ne izgleda lijepo.

Ponuda:

10 sjemenki

Srebrenka (Lunaria annua) pripada porodici Brassicaceae. Narodni nazivi su jednogodišnja mjesečnica, judin novčić, mjesečevo zelje, tusk, tikvenjak, srebreno cvijeće. Porijeklom je sa Balkana i jugozapadne Azije. Srebrenka naraste 30-100 cm u visinu, ima uspravnu i dlakavu stabljiku, koja je ponekad u gornjem dijelu veoma razgranata. Listovi su srcasti, kratko zašiljeni i nepravilno nazubljeni, zagasitozeleni i hrapavi sa obje strane. Donji listovi su široki, sa peteljkama, a prema vrhu biljke su manji, uži i sjedeći. Cvjetovi su mirisni, lijepi i veličine 2-3 cm sa četiri latice, grimiznocrveni ili ljubičasti, rijetko bijeli, a razvijaju se u cvatovima pri vrhu biljke od travnja do lipnja. Plodovi su široko eliptični, zaobljeni, plosnati i imaju srebrnastu pregradu. Zbog toga ih i zovu srebreno cvijeće ili srebrenka, a ponekad svojom prozračnošću podsjećaju i na Mjesec, pa otuda ime Mjesečnica. Osušena se bere za cvjetne aranžmane.

Zbog lijepih cvjetova i plodova, ova se biljka često uzgaja u seoskim vrtovima i po parkovima. Kod nas raste kao podivljala i samonikla po livadama, svijetlim šumama i po zapuštenim, neobrađenim poljima. U zrelim sjemenkama ima 1% alkaloida i eterične komponente srodne onoj iz gorušice, zbog toga su ove sjemenke služile u proizvodnji senfa. Za jelo se može iskoristiti i korijen koji se jede prokuhan a skuplja se u proljeće, prije razvitka cvjetova. Nezreli plodovi imaju pikantan i oštar okus i miris sličan hrenu, mogu se upotrebljavati kao začin za jela od mesa.

Razmnožava se sjemenom i obično se uzgaja kao dvogodišnja biljka jer u godini sijanja ne cvjeta, cvjeta u drugoj godini. Odgovara joj sjenovit položaj (premda dobro podnosi i direktno sunce), kao i vlažno, dobro drenirano zemljište.

Ponuda:

100 sjemenki

Oštrolisna veprina (Ruscus aculeatus), po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja  zimzelena biljka koja naraste i do metar visine a neke vrste su i više zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje, hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno  stanište joj je od 300 - 500m, iako nema strogih granica. U Hrvatskoj je nalazimo uz južne rubove Istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u Gorskom Kotaru, te u Hrvatskom Zagorju i Slavoniji, u hrastovim šumama blizu riječnih tokova.

Veprina ima jako razgranatu drvenastu stabljiku. Iz korijena se u visinu granaju ravne grane koje su veoma čvrste i rastu u raznim smjerovima, da bi cjelokupno na kraju dobila oblik širokog nepristupačnog grma koji varira od 30 cm do 1m, zavisno od uvjeta gdje raste.
Oštrolisna veprina ima posebno prepoznatljive jajasto oblikovane kožne listiće koji su više bodlje nego list pa se još nazivaju lažni listići - filokladije. Oni su smješteni nasuprotno po stabljici biljke i veoma su oštri i bolno neugodni ako se neoprezno približimo. Velika posebnost ove biljke su sitni i neugledni, zelenkasto-bijeli cvjetići sa po pet latica i crno bijelim tučkom u sredini, kojeg ćemo vrlo teško uočiti ukoliko ne naiđemo na otvoreni cvijet. Biljka cvate u ožujku ili travnju, cvijet je bez mirisa, smješten je u pazušcima listića kao da je obješen. Veprina je dvodomna biljka a to znači da u prirodi nalazimo posebno biljke sa ženskim i posebno sa muškim cvjetovima. Biljke sa ženskim cvjetovima imaju tučak, a sa muškim imaju prašnike. Plod veprine je veoma upadljiva bobica jarko crvene boje, ona se smjestila na list veprine, koji je dovoljno čvrst da je nosi. U svom kućištu bobica se sastoji od dvije pravilno složene plodnice sa sjemenkama. Svaka plodnica ima po dvije sjemenke.

Korijen je najljekovitiji dio veprine koji je upravo zahvaljujući svojoj razgranatosti uspio iscrpiti iz zemlje tolike vrijedne spojeve  i minerale koji su čovjeku potrebni. Na glavni odebljali dio korijena  nanizani su mnogi sitni i još sitniji korjenčići (rizomi) koji se granaju na sve strane do nekih 30 cm dubine. Korijen je ljutog i gorkog okusa, i specifičnog ugodnog mirisa. Boja mu je bijela a na mnogim rebrastim pregibima  je blijedo-ružičasta, i čini njegov izgled vrlo zanimljivim, poput umjetničkih tvorevina koje samo priroda može dati. Izdanak se još zove herba ili zelen veprine. Na proljeće nas veprina daruje mladim metličastim izdancima, zelene boje čiji je okus nešto više gorak od već nama svima poznate i cijenjene šparoge. Ti izdanci veprine su već dugi niz godina, nepravedno zapostavljeni kao gurmanska delicija čije su kvalitete ravne šparogi a po nekim studijama  iz morfologije i farmakopeje biljaka, i učinkovitije.

Ponuda:

30 sjemenki

Vrtni slak (Morning glory) je jednogodišnja visoka penjačica, naraste u visinu nekoliko metara, s njom se postiže raznolikost u ukrašavanju vrtnih ograda i zidova, jer se svake godine može posaditi u drugom rasporedu i opsegu, te će vrt i okućnica svaki put biti uljepšana na drugi način. Cvjeta samo prijepodne i to obilno, u različitim nijansama, od potpuno bijele, nježno plave, tamno plave, roza, ružičaste i ljubičaste boje. Vrtnom slaku pogoduje sunčan položaj i mjesto zaštićeno od jakog vjetra. Za bujan rast i obilnu cvatnju treba mu plodna zemlja, te prehrana tekućim gnojivom za cvjetnice. Stvara puno sjemenki koje su jak halucinogen i uspješno se samozasijava.

Ponuda:

50 sjemenki

Sophora japonica (Styphnolobium japonicum sin. Sophora japonica) relativno je rijetka biljka na području Hrvatske. Ovoj biljci ne odgovara kontinentalna klima RH, dok se dosta teško i razmnožava. Japanska sofora (koje je često sin. 'Pendula') je listopadno uglavnom omanje stablo. List sofore je sličan bagremovom (ili glicinije) dok postoji mnogo vrsta sofore, ali i kultivara. Svakako je najatraktivniji i najpoznatiji navedeni kultivar Sophora japonica 'Pendula' - koji se naziv koristi i za tipičnu vrstu. Sofora cvjeta, a neke vrste imaju prekrasne najčešće žute ili ljubičaste cvjetove.

Sofora ima podrijetlo iz sjeverne Amerike, a danas se uzgaja diljem svijeta kao hortikulturna vrsta. Tipična vrsta japanske sofore naraste i do 20-25 m visoko. Krošnja je okruglasta, izbojci su tamnozeleni, bez sjaja, goli i rebrasti, zadebljali lisni jastuci izbojku daju kvrgav izgled. Pupovi su vrlo sitni i zaobljeni, tupi, nalaze se skriveni iznad lisnog ožiljka, obično po nekoliko zajedno. Sofora je autohtona biljka u Sjevernoj Americi, ali i u Kini i Koreji. Tipičnu vrstu vole uzgajati pčelari budući da je vrlo medonosna biljka. Odlično podnosi orezivanje i dosta lagano se može održati oblik koji se želi. Sofora obilno cvjeta početkom rujna, a cvijet je bijelo-žute boje, ovalni i vrlo ugodnog mirisa. Tipična vrsta zahtjeva minimalna održavanja pa je se često može naći u alejama naših gradova.

Sofora se odlično razmnožava iz sjemena, a teže iz reznica. Nakon cvatnje sjeme zna ostati do kasno u zimu na stablu, a kada je jaka zima naredne godine često ne cvjeta.

Ponuda:

50 sjemenki

Araujia sericifera, Cruel Plant, Moth Plant, Bladder Vine, Poor Man's Stephanotis je tropska penjačica koja raste do 7 m. Listovi  su blago trokutastog oblika i dlakavi su. Kada se listovi ili stabljika oštete, izlazi sok nalik mlijeku koji ima neugodan miris. Cvjetovi su svijetlo-roza boje, dugački  oko 2 cm i oprašuju ih moljci, po čemu je biljka i dobila ime - moth plant.

Nakon cvjetanja stvaraju se veliki zeleni plodovi, piramidalnog oblika, koji zrenjem posmeđe i pucaju, a iz njih izlaze sjemenke slične maslačku. Biljka se koristi za prekrivanje neuređenih površina ili kao zelena ograda jer vrlo brzo raste i prekrije željenu površinu, a nakon stvaranja većeg broja velikih plodova, djeluje poprilično atraktivno.

Ponuda:

100 sjemenki

Strani broć (Rubia peregrina) spada u porodicu Broćike (Rubiaceae). Narodni nazivi su Broćac ili Broćika. Broć je zimzelena puzavica ili penjačica. Iz podanka s vriježama izrastaju vitke, povijene stabljike dužine 30 – 300 cm koje na bridovima nose zavinute bodlje kojima se biljka prihvaća pri penjanju. Kora starijega dijela stabljike je siva, a mlađega zelena. Sjedeći listovi dugi su do 6 cm i skupljeni u krugovima po četiri ili osam, a na rubovima također bodljasti. Zvonasti vjenčić, promjera oko 6 mm, žućkasto je zelen, s pet ušiljenih režnjeva. Cvjetići su skupljeni u bogate cvatove, cvate od lipnja do kolovoza. Sjajni crni plodić mesnata usplođa nalikuje na bobicu promjera do 5 mm. Plod je jednosjemeni, sjemenka je duga oko 3 mm, crna, i na jednoj strani zaravnjeno ulegnuta.

Strani broć je rasprostranjen u zemljama Mediterana, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi, a stanište su živice, guštici, stjenovita tla, rubovi polja i njiva, polusjenovita staništa u maslinicima i voćnjacima. Broćac je kao ljekovita biljka dugo bio u ponudi travara (spominju ga još grčki liječnici Dioskorides i Plinije Stariji) ali često s tragičnim posljedicama. Koristio se kao snažan diuretik, lijek koji pojačava menstrualni tok i abortifacijent (izaziva pobačaj).

Ponuda:

50 sjemenki