Vazdazelena ruža (Rosa sempervirens) spada u porodicu ruže (rosaceae), grm visine do 5 metara, malobrojnih, poleglih ili penjučih grana. Naziv vrste dolazi od latinskog semper-virens, doslovni prijevod je vazda-zelen. Svijetlosmeđa do crvenosmeđa sjajna kora je tanka s rijetkim, savijenim trnovima. Listovi su s obje strane sjajni, dugi 2-4 cm i ušiljenih vrhova. Cvjetovi promjera do 5 cm građeni su od 5 bijelih latica jajasta oblika s mnoštvom žutih prašnika. Cvate od svibnja do srpnja, do 7 cvjetova je skupljeno u grozdove ili metlice (izgledom). Plod je viseći šipak, jajasta oblika, dug do 2,5 cm, crvene boje i pun sjemenki (oraščića). Najbrojnije stanište je na kamenitim i toplim područjima Mediterana, kao što su živice, otvorene svijetle šume, makija hrasta crnike, često i blizu obale.

Šipci svih vrsta ruža sadržavaju puno vitamina C (jedan od najbogatijih izvora uopće) pa se odavno koriste u medicini i kulinarstvu. Od šipka se može kuhati čaj koji je izvanredan u prevenciji prehlade i gripe, zatim napraviti marmelada, vino, liker ili umak za pečeno meso. Ekstrakt šipka koristan je u liječenju žučnih i bubrežnih kamenaca. Latice sadržavaju razmjerno puno eteričnih ulja, pa imaju primjenu u aromaterapiji i kozmetičkoj industriji (ružina vodica), a ušećerene služe za ukrašavanje slatkiša i kolača. Cvjetovi imaju puno nektara i polena, kao i većina rodova i vrsta ove porodice (trešnja i druge voćke, glog), pa ih rado posjećuju mnogobrojne vrste kukaca. Važnost ruža u hortikulturi ne treba posebno isticati, poznato je na tisuće različitih kultivara i hibrida, dobivenih od jedva stotinjak 'divljih' vrsta ruža.

Ponuda:

50 sjemenki

Damašćanska crnjika (Nigella damascena) spada u porodicu žabnjaci (Ranunculaceae). To je jednoljetnica visoka 10-50 cm. Ovojni su listovi u pršljeno ispod cvijeta višestruko razdijeljeni te, kao i listovi, sitno izrezani na linearne odsječke. Uočljivi cvjetovi promjera do 5 cm nose napadno žute ili zelenkaste prašnice. Cvate u svibnju i lipnju. Plod je gladak, napuhnuti tobolac, sličan mjehuru s puno crnih sjemenki. Rasprostranjena je na Mediteranu, Kanarskim otocima, jugoistočnoj Aziji, na suhim staništima, kamenjarima i travnjacima.

Naziv roda dolazi od lat. Niger = crn, a odnosi se na sjajnocrne sjemenke. Petnaestak vrsta roda crnjika rasprostranjeno je Mediteranom i odavno su u upotrebi u narodnoj medicini (pospješuje probavu, iskašljavanje) i kozmetici (esencijalno ulje i danas služi u proizvodnji ruževa za usne). Ipak, najvažnije su u hortikulturi tako da je i danas damašćanska crnjika, porijeklom iz Sirije, zapravo u staro doba udomaćena u našem primorju, a u uzgoju se samousijava i na kontinentu. Kako ima vrlo dubok korijen, crnjika slabo podnosi presađivanje, pa je bolje pustiti u cvjetnjaku usije gdje joj to odgovara, a višak isplijeviti. Veoma su lijepi suhi, napuhnuti tobolci crnjike koji su omiljena sastavnica suhih cvjetnih aranžmana, a postoje i kultivari različitih boja tobolaca i pruga po njima. U našoj flori zabilježene su još dvije vrste crnjika, ali damašćanska crnjika je najraširenija i svakako najpoznatija.

Ponuda:

50 sjemenki

Solanum pseudocapsicum (Zimska ili lažna Jeruzalemska trešnja), ovo drvce možemo nabaviti pod najrazličitijim imenima kao što su japanska ukrasna trešnja, ukrasna mandarina, naranča, papričica, ukrasna rajčica. Pripada porodici solanum zajedno sa rajčicom, patlidžanom, krumpirom, pa otuda sigurno i zabuna oko imena. Zovu ga još i Božićno drvce, jer se može okititi bobicama upravo u vrijeme Božićnih praznika.

Višegodišnja je biljka, potječe iz Južne Amerike. U Europu je stigla iz Brazila u 17.stoljeću. Može se uzgajati kao drvce, ali i kao grm, ako joj u doba rasta zakidamo vršne stabljike. U kasno proljeće i ljeto cvjeta malim bijelim cvjetovima, veoma sličnim cvjetovima krumpira. Iz njih izrasta okrugli plod koji tijekom ljeta i jeseni promijeni boju od zelene, preko žute i narančaste, do crvene. Plod je nejestiv i sadrži otrovne tvari. Nije smrtonosan, ali može izazvati određene smetnje.
Da bi biljka dala plod, potrebno ju je u proljeće iznijeti vani, kako bi se cvjetovi oprašili.

Traži osvijetljeno mjesto ili laganu sjenu. Tijekom proljeća i ljeta traži puno vode pa ga zalijevajte svaki drugi dan (a za velikih vrućina i svaku večer) ustajalom vodom, najbolje kišnicom. Često prskanje (tuširanje) po lišću mlakom vodom, pogotovo u doba cvatnje, pospješuje razvoj plodova. U proljeće, neposredno prije nego se iznese vani ili prije nego što krene izbijanje mladih grana, drvce treba skratiti za 1/3 ili na polovinu rasta biljke, pogotovo ako je mirovalo na hladnom. Sa padom temperature unesite ga u kuću, ali ga nemojte smjestiti u jako toplu prostoriju, kako biste mu osigurali vrijeme mirovanja. Zimi zalijevanje treba reducirati, ali ne i totalno izostaviti, povremeno i vrlo malo se zalijeva. Ovo drvce se vrlo lako obnovi iz sjemena, koje sazrijeva unutar njegovih ukrasnih bobica.
U ožujku (temperatura ne bi smjela biti niža od 18C), posiju se sjemenke na način da se  razbacaju po kompostu, pokriju tankim slojem zemlje, zaliju, pa prekriju tamnom krpom ili folijom. Trebaju biti na tamnom dok ne proklijaju nakon čega se prenose na svijetlo mjesto. Kad biljčice dobiju nekoliko listova, odvajaju se i presađuju posebno. Vrlo brzo napreduju i još iste godine daju plodove. Obnavljanje iz sjemena se preporučuje otprilike svake treće godine, jer biljka nakon određenog vremena izgubi nešto od svoje ljepote i sjaja, i slabije daje ukrasni plod.

Ponuda:

100 sjemenki

Svib (Cornus sanguinea) spada u porodicu Cornaceae (drijenovke). Biljka je listopadni, široko i gusto razgranati grm ili rjeđe stabalce visine do 4 - 6 m. Kora je siva, sivosmeđa do crvenkastosiva i glatka, u starijoj dobi mrežasto raspucana. Tanki listovi, sitno prileglo dlakavi, na osunčanoj strani su ljubičastocrveni, a na zasjenjenoj zelenkasti. Pupovi su nasuprotno raspoređeni na izbojcima, obrasli tamnosmeđim dlakama. Listovi su jednostavni, eliptični, 4-10 cm dugački. Vrijeme cvjetanja je nakon listanja, od svibnja do prve polovice lipnja. Nakon cvjetanja stvaraju se crne okruglaste bobice, 4-8 mm velike, u njima se nalaze sjemenke koje su svijetlosmeđe i plitko uzdužno izbrazdane, nisu jestive, dozrijevaju u rujnu iste godine i rasprostiru se pomoću ptica.

Prirodna rasprostranjenost je područje Mediterana kao i cijela Europa. Vrsta je koja raste od nizinskih do brdskih područja - u šumama, šikarama, na rubovima šuma, stjenovitim suhim padinama te uz potoke i rijeke. Pridolazi u različitim ekološkim uvjetima, raste na vlažnim do suhim, kiselim do bazičnim te glinenasto ilovastim do pjeskovitim i kamenitim tlima. Dobro uspijeva u djelomičnoj zasjeni, a najbolje se razvija na osunčanim položajima. Doživi starost i preko 30 godina. Ima dobro razvijen korijenski sustav te se može koristiti u sanaciji erozivnih zemljišta. Plodovima se hrane ptice te na taj način pridonose rasprostiranju vrste. Svibovina je teško, čvrsto, jako tvrdo i teško cjepljivo drvo koje se može koristiti za izradu štapova i različitih drški za alate. Višegodišnji izbojci mogu poslužiti za izradu strijela.

Ponuda:

30 sjemenki

Vinka (catharanthus roseus), ostali nazivi ove biljke su madagaskarski zimzelen, vinca rosea. To je vrtno cvijeće porijeklom sa otoka Jave, gdje je zimzelena biljka i cvate svih 12 mjeseci u godini. U našim krajevima uzgaja se pretežno kao jednogodišnja biljka, iako se može sačuvati ako se u jesen unese u kuću, tada će vjerojatno izgubiti dio lišća, a na proljeće je treba orezati. Pogodna je za uzgoj u teglama, vrtu, naraste kao grmić visine 30-50 cm, cvate cijelo ljeto, cvjetovi sa 5 latica u svim nijansama ružičaste do ciklama boje, ima i bijelih. Listovi su lijepe žive, svijetlo zelene boje, biljka voli sunčani položaj do polusjenu, zemlja mora biti stalno vlažna. Vrlo se lako razmnožava sjemenom, sjemenke su u mahunama, koje moraju dozrijeti, ali treba biti pažljiv da se mahuna ne raspukne i sjemenke ne razlete.

Ponuda:

20 sjemenki 

Vrtni hibiskus (Hibiscus syriacus) je dugocvatući listopadni grm ili manje stablo koje naraste 2 do 3 metra u visinu i oko 2 m u širinu. Porijeklom je iz istočne Azije, u prostoru od Indije do Kine, a u Europi je prisutan od 16 stoljeća. Danas se uzgaja širom svijeta i još uvijek se stvaraju mnogi novi hibridi. Listovi su sjajni, tamno zelene boje, veličine do 10 cm, trokraki, nazubljenih rubova i naizmjenično raspoređeni na stabljikama. Hibiskus prolista dosta kasno, tek od polovice svibnja, ali zato cvate kroz gotovo cijelo ljeto, od lipnja do kraja kolovoza. Cvjetovi su jestivi, raznih dimenzija, u prosjeku oko 6 centimetara, te mogu biti jednostruki ili dvostruki. Dolaze u raznim bojama i to bijeloj, plavoj, ljubičastoj, ružičastoj, a neki su i tamno grimizni. Pojedinačni cvjetovi su kratkotrajni, traju samo jedan dan. Međutim na novoizraslim izbojima stvaraju se brojni pupovi koji osiguravaju bujnu cvatnju kroz ljetne mjesece.

Vrtni hibiskus je vrlo snažan i izdržljiv grm koji će rasti u raznim tipovima tla, ali na posve osunčanim mjestima. Dobro podnosi i gradska zagađenja, ali će manjak kalija u zemlji rezultirati slabijom cvatnjom. Ovisno o kvaliteti tla bit će potrebna prihrana, najbolje u proljeće, ukoliko želimo bogatiju cvatnju. Također u proljeće prije listanja bit će potrebno orezivanje kako bi se potaknula bujnija cvatnja. Vrtni hibiskus je otporan i na dosta niske temperature, pa će bez problema prezimiti i u našim najhladnijim krajevima. Bolje napreduje ukoliko mu je korijen u sjeni, a krošnja na suncu, pa se slobodno ispod njega mogu saditi pokrivači tla ili manje trajnice. U vrtovima koristi se u cvjetnim gredicama, kao samostalni grm,  manje stablo ili kao živica pošto dobro podnosi rez.

Omiljen je među vrtlarima zbog jednostavnog i nezahtjevnog održavanja, te velikih ukrasnih cvjetova koji cvatu tjednima u vrućim ljetnim mjesecima. Lako se razmnožava reznicama u rano ljeto ili se može uzgojiti iz sjemena. Premda kod uzgoja iz sjemena nema garancije da će cvjetovi sadnice biti iste boje kao kod matične biljke. Zbog visoke klijavosti sjemena može se stvoriti problem oko matične biljke, pa se u tom slučaju preporuča izvršiti uklanjanje sjemenih vrećica koje se javljaju nakon cvatnje. Ukoliko oko hibiskusa nema druge sadnje obična košnja će riješiti eventualni problem.

Ponuda:

50 sjemenki

Capsicum annuum - Bolivian rainbow spada u porodicu  pomoćnice (Solanaceae), druga imena su babura, španjolski papar, turski papar.
Babura je jednogodišnja biljka s plitkim sustavom korijena i zeljastim stablom visine do 60 cm. Zeleni jajoliki listovi raspoređeni su na biljci pojedinačno ili u grupama. Cvjetovi su bijeli, žućkasti ili blago ljubičasti. Danas je poznato preko 200 vrsta i podvrsta te biljke. Posljednjih nekoliko godina vrlo su popularne male ukrasne vrste te biljke koje su prikladne za uzgoj na prozorskoj dasci ili na balkonu. Vrste paprika razlikuju se prije svega oblikom, veličinom i bojom plodova, te njihovim okusom. Plodovi mogu biti okrugli ili duguljasti, žute, zelene i crvene boje. Danas postoje i ukrasne sorte paprika s ljubičastom bojom plodova.
Ova paprika je porijeklom tropska biljka iz srednje Amerike, a otuda se raširila po svim toplijim zemljama Europe, Azije i sjeverne Amerike, upotrebljavala se već prije dvije do tri tisuće godina, o čemu svjedoče oslikani predmeti s njezinim motivom pronađeni u grobovima Inka. To su bile izrazito ljute paprike koje su se upotrebljavale kao začin, a slatke sorte dobivene odabranom selekcijom uspjeli su uzgojiti Španjolci i Mađari tek polovicom prošlog stoljeća.
Crvenu boju mljevenoj paprici koju upotrebljavamo kao začin daju boje koje po svojoj kemijskoj strukturi spadaju u karotenoide, a to su kapsantin i kapsorubin. Ljutinu i paprenost ljutoj paprici daje kapsaicin koji se nalazi u unutarnjim pregradnim zidovima ploda. Paprika je i važan izvor vitamina, posebno C vitamina u svježim plodovima.
Babura se može koristiti svježa, osušena ili konzervirana, vrlo je zdrava za naš organizam, a ljuta stimulira apetit i pozitivno utječe na probavu. Ekstrakti ljute paprike služe kao sastojci mnogih ljekovitih sredstava koje upotrebljavamo za liječenje reumatskih i sličnih oboljenja.

Ponuda:

20 sjemenki

Akarnanska šikalina (Picnomon acarna) je iz porodice glavočike (Asteraceae), vrlo je bodljikava jednoljetnica, visoka do 20-70 cm, prekrivena sivopaučinastim dlakama. Stabljike su jako razgranate i usko-bodljikavo okriljene. Listovi dugi 8-12 cm naizmjenični su i trnovito nazubljeni. Cvjeta od srpnja do rujna, cvjetne glavice valjkaste su, duge 2-3 cm, grimizne ili ljubičaste boje. Najrasprostranjenija je na Mediteranu i balkanskom poluotoku (naziv vrste prema Grčkom otoku Akarniji).

Farmaceutska industrija upravo eksperimentira s flavonoidima i fenolima izdvojenima iz šikaline. Flavonoidi su veoma važni sekundarni metaboliti biljaka, koji su većinom poznati po svojim antioksidativnim svojstvima. Flavonoidi mogu sadržavati fenole, organske kemijske spojeve slične alkoholima koji imaju raznovrsnu primjenu i u svakodnevnom životu. Neki fenoli ulaze u sastav dezinfekcijskih i antiseptičkih sredstava jer uspješno uništavaju mikroorganizme, drugi imaju estrogena svojstva i svojstva povezana s radom žlijezda s unutarnjim izlučivanjem i djelovanjem njihovih hormona.
U proljeće prije cvatnje, šikalina se lako raspoznaje po rozetama uskih, srebrnkastih bodljikavih listova koje često rastu u većim skupinama. 

Ponuda:

20 sjemenki

Žuti sikavac (Carthamus lanatus), bodež, vunenasti bodalj je iz porodice glavočike cjevnjače (Asteraceae). Biljka je jednoljetnica, visoka 20-60 cm, rasprostranjena na cijelom Mediteranu, na suhim i kamenitim mjestima. Stabljika je paučinasto-vunenasta, razgranata, bodljikava, okrugla i neugodna mirisa. Listovi su kruti, donekle kožasti, bodljikavih rubova. Cvatovi, pojedinačni na vrhovima ogranaka, promjera su oko 3 cm i sastavljeni su od zlatnožutih cvjetova. Cvatovi su okruženi zvjezdasto raširenim uskim i bodljastim zelenim listovima, dugim kao i cvjetne glavice. Cvate od svibnja do kolovoza, plod je roška duga oko 5 mm.

Bodež je biljka dobro poznate ljekovitosti, kojoj je i moderna znanost utvrdila sedativna i antiumorna svojstva te interferonsku aktivnost. Djeluje i antioksidativno, antibakterijski i fungicidno, a u pučkoj se medicini primjenjivao kao antiseptik te sredstvo za znojenje i pojačane menstruacije. Kuhani mladi listovi su jestivi, a plodovi sadržavaju puno ulja koja se koriste u medicini i tehnici. Često se ponaša kao napastan korov usjeva.

Vunenastom bodlju srodan je bojadisarski bodalj (C. tinctorius) koji ima cvjetove crvenkastonarančaste boje, golu stabljiku i listove koji su cjeloviti. To je jedna od najstarijih poznatih usjevnih kultura ljudske vrste (Egipat 3500 g. pr. Kr.) koja se tradicionalno uzgajala zbog svojih sjemenki koje su služile za bojenje ovoja mumija, kao začin (lažni šafran) te za dobivanje crvene i žute boje. Naziv cijelog roda dolazi od hebrejske riječi qarthami = bojiti jer je vrsta bila u širokoj upotrebi bojadisara. 

Ponuda:

50 sjemenki

Žuta zlatoglavica (Asphodeline lutea) iz porodice ljiljana (liliaceae) rasprostranjena je istočnim i južnim Mediteranom, jugoistočnom Europom do Kavkaza. To je zeljasta trajnica visoka do 120 cm, obično s jednom stabljikom i mesnatim zadebljanim korijenjem. Listovi su mnogobrojni, gusto zbijeni duž cijele stabljike. Cvjetovi su žuti, promjera 3-4 cm sa zelenom središnjom žilom i donekle asimetrični. Cvate od ožujka do svibnja. Plod je tobolac, promjera 10-12 mm s puno sjemenki. Uglavnom se može pronaći na kamenitim obroncima priobalnih brda, makiji, travnjacima i katkad na liticama.

Mesnato, odebljano korijenje zlatoglavice, bogato vitaminom C, jestivo je. Stari su Grci veoma cijenili pečeno korijenje (ima ga puno i bere se cijelu godinu). Priređivali su ga kao danas krumpir, s uljem i soli, te gnječili u pire sa smokvama. I mladi izdanci zlatoglavice mogu se kuhati, nekim ljudima je miris privlačan, a nekima neugodan. Svježi cvjetovi imaju slatkast okus i veoma lijepo izgledaju dodani salatama, ali vrlo kratko žive i ubrzo njihov miris postaje neugodan. To je i razlog zašto se rijetko koriste kao rezano cvijeće, premda veoma lijepo izgledaju ali je cijenjena kao vrtni ukras.

Ponuda:

100 sjemenki