Bhot jolokia (neispravan naziv – Bhut jolokia) je papričica koja je držala rekord najljuće papričice na svijetu do nedavno sa preko 1 000 000 Scoville jedinica. Osim crvene boje kada dozrije, postoje još smeđa (chocolate), žuta i narančasta. Plodovi su duljine od 6 do 8 cm i ekstremno ljuti tako da treba pripaziti pri rukovanju. Sama biljka je u prosjeku visoka između 80 i 120 cm. Usprkos svojoj velikoj ljutini i primjeni u pepper sprejevima, Bhot Jolokia ima intenzivan okus.

B. Jolokia se koristi kao hrana i začin, u svježem i suhom obliku, popularno je korišten u kombinaciji sa svinjetinom ili sušenom ribom. 

Ponuda:

20 sjemenki 

Gaulterija (Gaultheria procumbens), srodna borovnicama i brusnicama je zimzeleni niski i vrlo otporni pokrivač tla prilagođen organskim, kiselim tlima šuma istoka Sjeverne Amerike gdje prirodno raste. Gaulterija je nisko rastuća biljka koja naraste svega 10 do 15 centimetra u visinu, ali zato se polako širi do 1 metra promjera pomoću plitkih rizoma i tako tvori uredan, neagresivan tepih tamnozelenog sjajnog i kožastog lišća. Zimzeleni listovi su eliptičnog do ovalnog oblika, 2-5 centimetara duljine i 1-2 centimetra širine, te prepoznatljivog mirisa. U zimi lišće dobije nijanse crvene, brončane i zelene boje. Cvjetovi zvonastog oblika su ovješeni i sitni, slični cvjetovima đurđice i cvjetaju pojedinačno ili u manjim skupinama, bijele do svijetloružičaste boje. Cvjetovi se javljaju od sredine do kraja ljeta nakon kojih slijede plodovi u obliku tamnocrvenih bobica. Premda se cvatnja zna protegnuti i u jesen kada se na biljci istovremeno mogu naći i cvjetovi i plodovi.

Jestivi plodovi su mentastog okusa, koriste se u proizvodnji žvakaćih guma, a od listova i grančica može se napraviti ukusan biljni čaj. Biljka je bogata esencijalnim uljima koja se dobivaju vodenom destilacijom fermentiranih listova i često se nalaze na tržištu. Djeluju kao anaglestik, smazmolitik i protuupalno. Bobičasti plodovi imaju vanjsku suhu i sjajnu tamnocrvenu ovojnicu koja obavija mesnatu unutrašnjost posebnog aromatičnog okus. Vrlo su atraktivni i ostat će na biljci kroz zimu ukoliko ih ptice i manje životinje ne pojedu.

Gaulterija voli sjenovita mjesta i tolerirat će nešto sunca samo u klimama gdje su ljeta svježa. Za dobar rast i razvoj potrebno joj je organski bogato kiselo do neutralno tlo s dosta vlažnosti i dobre dreniranosti. Sredinom ljeta može se odrezati svaka treća stabljika radi poticanja novog, snažnijeg rasta, ali se može uzgajati i bez rezidbe. U predbožićno vrijeme je dosta omiljena zbog atraktivnog izgleda. Često se koristi u aranžmanima, dekoracijama ili samostalno sadi u posudama.

Ponuda:

10 bobica (cca 700 sjemenki) 

Ponuda:

50 sjemenki 

Čempres (Cupressus sempervirens) spada u porodicu čempresa (Cupressaceae). Narodni nazivi su Čipres ili Ćimpres. To je stablo uspravna i ravna debla, visine 20-30 metara, jako razgranata korjenova sustava koji prodire duboko u tlo. Kora je glatka, tanka i siva, starenjem postaje sivosmeđa i uzdužno izbrazdana. Tamnozeleni listovi sitni su i ljuskasti, raspoređeni na ograncima poput crjepova. Okrugli izbojci, oko 1 mm debeli, usmjereni su na sve strane. Cvjetovi su jednospolni, muški dugi 4-8 mm su žućkasti i raspoređeni po cijeloj krošnji, dok su ženski smješteni najčešće po vrhovima krošnje pojedinačno ili u skupinama. Cvate od ožujka do svibnja, nakon oprašivanja ženskih cvjetova razvijaju se sjajni češeri na kratkoj stapci, dugi do 5 cm, u mladosti zelenkasti, a zatim smeđi do sivi. Zriju druge godine, a otvaraju se treće, nakon ispadanja sjemenki, češer više godina ostaje na stablu.

Izvorna rasprostranjenost vrste je istočni Mediteran dok je danas raširen po cijeloj Mediteranskoj regiji i drugim kontinentima (osim Antarktike). Stanište je na kamenitim i skeletoidnim tlima, 0-800 metara nadmorske visine. Vrsta je otporna na visoke temperature i dugotrajne suše, obični čempres se često može naći i u unutrašnjosti. Vrlo brzo raste, dugovječan je i može doživjeti starost 400-500, pa čak i 1000 godina. Raste u manjim ili većim skupinama ali ne tvori veće šumske komplekse. Čempres se široko koristi kao dekorativna vrsta pa se uzgaja u parkovima, nasadima, grobljima, vrtovima i alejama i to kao pojedinačno stablo u manjim skupinama ili u drvoredima. Služi i za pošumljavanje opustošenih i ogoljelih krških područja.

Drvo čempresa je izdržljivo i kvalitetno te se od davnina smatra ''neuništivim'' i koristi za izradu sarkofaga i lijesova. Najpoznatiji predmet izrađen od čempresovine (osim navodno Noine arke) svakako su bila vrata bazilike sv. Petra u Rimu, koja su trajala od vremena cara Konstantina pa sve do pape Eugena IV, dakle oko 800 godina. Listovi su bogati smolom pa se njihovom destilacijom dobiva čempresovo ulje s primjenom u farmaceutskoj industriji. Latinski naziv ovaj rod duguje mladiću Kyparissosu iz grčke mitologije kojega je bog Apolon pretvorio u drvo čempresa.

Prema vanjskom izgledu razlikujemo dva oblika običnog čempresa: piramidalni ili stupasti čempres (Cupressus sempervirens pyramidalis), usko piramidalne krošnje, uspravljenih i priljubljenih grana (u narodu poznat kao 'muški' čempres), te široki čempres (Cupressus sempervirens horizontalis), široke, kupaste krošnje, vodoravno raspoređenih grana (u narodu zvan 'ženski' čempres.    

Ponuda:

50 sjemenki ('muški' ili 'ženski')

Kapara (Capparis spinosa), višegodišnja je grmolika biljka, a njeni neotvoreni cvjetni pupoljci su poznat začin. Prisutna je po cijelom Mediteranu, a smatra se da joj je Mediteran izvorno stanište. Biljka je grmolikog oblika, s mnogo grančica, listovi joj rastu naizmjenično na granama. Listovi su debeli i sjajni, oblog oblika, lagano izduženi. Cvjetovi su bijeli ili ružičasto bijeli, slatkastog mirisa, s četiri latice i mnogo ljubičastih prašnika.

Biljka zahtjeva polusuhu i vruću klimu, s srednjim godišnjim temperaturama preko 14°C i količinom padalina 200-600 mm/godišnje. Kišno proljeće i duga sušna ljeta su pogodna za uspijevanje ove biljke. Vrlo joj pogoduje kalcificiran i naoko siromašan i negostoljubiv teren te se ovu biljku može naći na kamenitim padinama, spojevima zidova, pročeljima starih kamenih zgrada (gdje izaziva neželjene posljedice, tj. postupno urušava zidove). Osjetljiva je na hladnoću, posebno tijekom razdoblja vegetacije. Tijekom ljetnih mjeseci pupoljci izbijaju iz stabljike, a beru se kada lagano potamne, prema modroj ili ljubičastoj boji. Branje kapare je težak posao, jer se većinom vrši ručno, a traje najmanje 3 ljetna mjeseca. Kapara je vrjednija i bolja što je manja, što dodatno otežava branje i povećava njenu vrijednost. Koristi se najčešće kao dodatak jelima, usoljena u salamuri ili ukiseljena, najčešće u vinskom octu.

Ponuda:

50 sjemenki

Primorska štrcalica (Ecballium elaterium) iz porodice bundeva (Cucurbitaceae) je trajnica gomoljastog korijena. Stabljika visine 15-60 cm nosi bodljasto ukočene dlake. Latinski naziv vrste elater, elaterius = visok, najviši, odnosi se na visok i uspravan rast, dok su druge predstavnice porodice bundeva uglavnom polegle. Listovi su izmjenični, trokutasti, na dugim peteljkama i ponešto mesnati. Cvjetovi, građeni na temelju broja pet, imaju žute vjenčiće duboko urezane na pet režnjeva, promjera do 2 cm. Vrsta je jednodomna, muški cvjetovi (skupljeni u grozdove) i ženski (pojedinačni) cvjetovi odvojeni su ali smješteni na istoj biljci. Cvate od veljače do rujna.

Plodovi sliče zelenim krastavčićima dužine do 5 cm na dugačkim uspravnim stapkama i prekrivenima ukočenim dlakama karakterističnima po tome što se dozrijevajući i pri najmanjem dodiru odvajaju od stapki, štrcajući uokolo sjemenke ovijene želatinoznom tekućinom. Hrvatski naziv vrste i latinski naziv roda potječe od grčkog naziva ekballein = povraćati, odnosi se na izbacivanje sjemenki iz zrelog ploda. Izmjereno je da biljka izbacuje sjemenke pritiskom jačine do 6 bara na udaljenost do 12 metara, brzinom 36 km/h. Biljka je rasprostranjena u području Mediterana na pjeskovitom i kamenom tlu, starim zidovima, travnatim, zapuštenim i kultiviranim mjestima, često u blizini mora.

Štrcalica je u upotrebi travara i narodne medicine više od 2000 godina. Ekstrakt korijena služio je kao analgetik, plodovi za izazivanje povraćanja i proljeva što je bilo i više nego uspješno jer su vrlo otrovni. Tekućina koja obavija sjemenke štrcalice lako izaziva kožni osip ili ozbiljnu upalu na mjestu na kojem dolazi u dodir s kožom (sadržava gorku tvar elaterin). Snažno djelovanje te sluzi primjenjivano je i za izazivanje pobačaja, pojačanje rada srca i unutrašnjih organa, ali doze je bilo vrlo teško prilagoditi pa su pacijenti često podlijegali 'tretmanu'. Štrcalica je u hrvatskoj flori jedina predstavnica porodice bundeva koja nema vitice za penjanje, a i u doba dozrijevanja jedinstvena je po svojim eksplozivnim plodovima.

Ponuda:

20 sjemenki 

Končasta palma (Washingtonia filifera), Končasta vašingtonija, Kalifornijska lepezasta palma je jedna od najčešće sađenih palmi u suptropskim područjima. Potječe iz polupustinjskih predjela južne Kalifornije i jugozapadne Arizone (kanjon rijeke Colorado). Računa se da može podnijeti temperaturu do -12°C. Na temperaturama oko -8°C počinju oštećenja listova, ali ona može izdržati i nešto niže temperature (-15°C) zahvaljujući sposobnosti da preživi duga razdoblja bez lišća. Stablo ima slabo izražene usjeke, pri osnovi je nešto malo šire nego pri vrhu.

Listovi su zelene do svijetlozelene boje te svi listovi osim vršnih vise. Peteljke su zelene, u mladosti gole, kasnije tu i tamo s bodljama. Segmenti su relativno meki, od polovice se prelamaju, po krajevima im se odvajaju pamučasti konci koji ostaju na njima sve do odumiranja listova. Ova palma naraste do visine od 18-20 m. Washingtonia filifera je jednodoma biljka s bijelim cvjetovima koji vise u cvatovima na drškama dugim do 1,5 m. Plodovi su sitne tamnosmeđe bobice, jestive, po ukusu podsjećaju na prave datulje. Otporna je na sušu, ali znatno brže raste uz redovno navodnjavanje. Voli izravno sunce. Korijen joj nije toliko osjetljiv, tako da se lako presađuje. Ova palma je inače jedna od najrasprostranjenijih palmi na jadranskoj obali.

Ponuda:

20 sjemenki

Oskoruša (Sorbus domestica) narodni nazivi su Skorš, Oskorš, Skurš, Skruš, Skoruša, kod nas je vrlo rijetka voćna vrsta koja polako izumire, jer se u prirodi teško razmnožava. Ta vrsta drveta je izvanredno tvrda i žilava, pa su ga naši preci upotrebljavali za izradu raznih kotača i zupčanika za vodene mlinove, za izradu okretnih osi kamenih utega preša za grožđe te zbog lijepog dekorativnog drveta upotrebljavanog u stolarstvu. Nekada je bilo poželjno da je stablo oskoruše uspijevalo na svakom domaćinstvu, jer ljekovitost plodova, posebno sušenih, koji su se kuhali za ljekovite čajeve, za mljeveno brašno koje se je dodavalo u kruh, kompot od suhih plodova oskoruše, miješan sa drugim voćem je posebnog okusa.

Oskoruša je prilagodljiva za različita podneblja, prilagođava se na zapuštena i suha zemljišta, jedino je važno da ima dovoljno svjetlosti, a otporna je na sušu i niske temperature. Deblo joj je ravno i prekriveno sa tankom sivo-smeđom korom koja je raspucana i vrlo slična deblu kruške. Krošnja oskoruše je okruglasta ili piramidasta oblika, razgranata, glavne grane su snažno uspravne, a sa strane na krajevima su više vodoravne. Pupovi i cvjetni i lisni su zašiljeni, ljepljivi, te pokriveni sa nježnim dlačicama, lišče i stablo je lijepo i dekorativno i može nam služiti kao voćno i ukrasnu drvo. Oskoruša cvjeta u svibnju i lipnju, cvjetovi su bijeli, skupljeni u grozdove. Plodovi su oblika jabuke, debeli su 2-5 cm, blijedo-zelene boje, na sunčanoj strani malo crvenkasti. Kako dozrijevaju u rujnu ili listopadu, tada požute i počinju postupno padati sa drveta. Možemo ih otresti, ali moramo pričekati da plodovi posmeđe i da se umede. Meso je isprva tvrdo i jako trpko, a plodovi postanu ukusni tek nakon kraćeg ili dužeg vremena umeđivanja. Nekada su oskoruše medili u slami ili sijenu na sjenicama, gdje je temperatura bila viša. Danas ih možemo mediti ubrane u gajbe poslagane u podrumu, skladištima ili smočnicama, gdje na umjetan način prilagođavamo zračnu vlagu i visinu temperature. Plodovi oskoruša su višenamjenski, koristimo ih umedene, sušimo ih, radimo iz njih kompote, namačemo ih u rakiju, a kod kuhanja žestokog pića daju jako kvalitetan liker. Ljekoviti plodovi se upotrebljavaju za uravnoteženje probave (želučane i crijevne probleme). Naši preci su govorili da su gradska gospoda jako cijenila rakiju od oskoruša koja mora neko vrijeme odležati jer okus i kvaliteta time pridobivaju na kvaliteti. Stabla oskoruša su rasla na svakom seoskom dvorištu i bila su hrana i lijek, naših predaka, jer u staroj Austro-Ugarskoj državi je vladarica Marija Terezija imala zapovijed da se mora saditi oskoruša, tepka i jabuke bobovac, carjevič, kanada, mošancel i druge, zbog gladi i zdravije prehrane djece i pučanstva.

Oskoruše su jako cijenjene u Francuskoj i Njemačkoj, gdje su vrlo tražene u prehrambenoj industriji, te ih uzgajaju u nasadima, a upotrebljavaju za izradu voćnog vina i soka. S obzirom na njegu i uzgoj, oskoruša je vrlo skromna biljka, obrezivanje se vrši samo ako je nužno. Pri sađenju se iskopaju veće jame, koje pognojimo, prvih godina potrebno je više puta prekopati zemlju pod sadnicom, da je bez korova, po potrebi dognojimo tako da sadnica čim prije izraste i oblikuje se u drvo koje je lijepo i dekorativno. Oskoruše dočekaju zavidnu starost više stotina godina. Najveća i vjerojatno najstarija oskoruša u Europi nalazi se u Češkoj regiji Moravia, obujam debla je 458 centimetara, dok je krošnja visoka 11 metara, širine 18 metara. Procjenjuje se da je stara oko 400 godina.

Ponuda:

20 sjemenki 

Gravioli (Annona muricata) se pripisuju čudesne sposobnosti ozdravljenja i okrepljenja. Ova biljka, koja 10.000 puta jače uništava stanice raka dok zdrave stanice ostavlja po strani bez ikakvih štetnih nuspojava, mogla bi poslužiti mnogima u liječenju malignih oboljenja. Tako ostavlja nedirnute i reproducira stanice želuca i kose koje kod mnogih oboljelih kod kemoterapije uzrokuju mučnine i gubitak kose. Graviola raste u srednjoj i južnoj Americi, u zemljama podsaharske Afrike i jugoistočne Azije. Upravo prema navedenim staništima, može se zaključiti kako ovoj biljci odgovaraju područja visoke vlage i relativno tople zime (ne manje od 5 stupnjeva celzija). Stablo graviole nije osobito veliko, ali je zato cijela biljka iskoristiva. Upravo zato je južnoamerički indijanci koriste čitavu: koru, lišće, korijen, sjeme i plod – i to za liječenje mnogih bolesti kao što su astma, artritis, problemi sa jetrom i bolesti srca. Slatkastog je okusa, a podsjeća na kombinaciju ananasa i jagode.

Najveću pažnju ova biljka je privukla upravo u liječenju raka. Mnoga istraživanja su pokazala kako graviola liječi mnoge vrste tumornog oboljenja, a osim toga pomaže i kod bakterijskih i gljivičnih infekcija, snižava krvni tlak, liječi astmu, artritis, pomaže kod depresije, stresa i živčanih poremećaja te nekih drugih oboljenja. Istraživanja koja su rađena na ovoj čudesnoj biljci su pokazala da graviola uništava stanice raka potpuno prirodno i sigurno, te ne uzrokuje ekstremne mučnine, gubitak težine i vlasišta. Ekstrakt iz ove biljke ubija maligne stanice čak dvanaest vrsta raka. Graviola štiti imunološki sustav i jača ga, zahvaljujući tome pomaže u borbi protiv smrtonosnih infekcija. Budući da pomaže kod depresije i stresa pomaže u borbi kod bolesti i u poboljšanju pogleda na život, vraća duhovnu snagu.

Nemoguće je proizvesti GMO biljku koja će biti nalik izvornoj gravioli jer se plod ne želi replicirati. Upravo zato, zbog straha od gubitka profita konvencionalnim liječenjem i nemogućnošću profita izvornom biljkom priča o gravioli je maknuta u stranu. Iako saznanja o ovom moćnom ubojici raka postoje još od 70-tih godina, na taj dokaz se nitko nije osvrnuo.

Ponuda:

5 sjemenki

Ruta ili rutvica, ruda (Ruta graveolens) je višegodišnji zimzeleni polugrm, uspravne stabljike do 1 metar visine, s raspodijeljenim sivo-zelenim listovima i zelenkasto-žutim cvjetovima. Cvate od svibnja do srpnja, a bere se prije cvjetanja. Ruta je bila u narodnoj medicini, jedna od najčešće korištenih biljaka, a danas to više nije slučaj. I to ne zato što bi bila djelotvorna, nego zato što je njezin učinak prejak. Preporuča se korištenje gotovih proizvoda, ako pripremite svoj čaj, budite oprezni! Danas preporučuju upotrebu rutvice samo nakon savjetovanja s liječnikom. Bez savjetovanja, može se koristiti kao otrov za kukce. Kod žetve koristite rukavice, jer sadnice mogu izazvati upalu kože.

Sa listovima ljutog okusa aromatiziramo salate, umake i mekane sireve. Istarska rakija pomiješana s rutom (travarica), daje rakiju posebnog intezivnog okusa. Takva rakija ima antibakterijska svojstva, poznata je u svim istarskim obiteljima, upotrebljava se kod vrtoglavice, menstrualnih tegoba, živčanih bolesti, teškog disanja, želučanih tegoba, reuma, gihta, kožnih bolesti. Ruta je ljekovita, ali i opasna – otrovna biljka, i zato treba biti vrlo oprezan s njom.

Razmnožava se sjemenom u travnju. Stanište joj je na suncu ili u polusjeni, voli rahlu i laku zemlju. Potrebno ju je redovito zalijevati , ali s mjerom, ne obilno, dvaput tjedno. U prirodi je u nas rasprostranjena i njezina srodna vrsta Ruta divaricata, ali znatno slabijeg mirisa. Za vrućih ljetnih dana pojačava se izlučivanje eteričnih ulja iz žlijezda na listićima. Uobičajeno je na ruti naći i gusjenice leptira lastin rep, koje se hrane tom biljkom. Rutu možemo naći na Balkanskom poluotoku i jugoistočnoj Europi, porijeklom je iz južnih zemalja Europe, no za upotrebu u kulinarstvu i za pripremu lijekova obično se uzgaja.

Ruta je igrala nekad veliku ulogu kod starih Egipćana; Grci i Rimljani su je cijenili kao svetu biljku i kao začin. Spominje ju i Hipokrat. U ljekovite svrhe koristi se lišće i rascvjetana biljka, bez korijena. Lišće se koristi i kao začin i suši se u hladu. Kao lijek koristi se u obliku praška, čaja, tekućeg ekstrakta i kao tinktura. Kao začin lišće se stavlja u rakiju koja se aromatizira i tako pripremljena ima digestivno djelovanje. U narodnoj medicini se koristi kao sedativ i kao sredstvo za izazivanje pobačaja, te za bolju probavu, protiv navale krvi u glavu i nervoznog lupanja srca, te tegoba u donjem dijelu trupa. Jača oslabljene krvne žile i snižava krvni tlak. Zbog svoje žestine izaziva crvenilo i mjehure na koži (osjetljive – alergične osobe ne bi je smjele brati ili je brati u rukavicama). Sadrži eterično ulje, flavonske glikozide, furanokumarine, alkaloide kinolinskog tipa. Treba je koristiti samo u obliku standardiziranih gotovih pripravaka. U homeopatskim pripravcima daje se kod nagnječenja mišića i zglobova, bolesti vena. U kulinarstvu zbog jake arome listići se upotrebljavaju u vrlo malim količinama. Ruta ima jaku mirodijsku aromu i jak okus, te se kao začin koristi rijetko i u malim količinama za začinavanje zelenih salata, jela od sira i ovčetine, kao dodatak namazima, umacima, marinadama, i za meso divljači. Dodaje se vinima kako bi dobila okus po muskantnom vinu, te rakijama. Izaziva crvenilo i mjehure na koži. U većim količinama ili jačoj koncentraciji, ruta može izazvati upalu želučane sluznice i probavnih organa. Izaziva kontrakciju mišića, što dovodi do jačeg priljeva krvi u maternicu, pa može eventualno izazvati pobačaj. Mnoge žene su platile životom kad su htjele izazvati pobačaj. Ne smije se primjenjivati tijekom trudnoće. To znači da ruta u većim količinama predstavlja otrov. Osobe sa slabim želucem, jetrom i žučnim tegobama, ne bi smjele uzimati rutu u bilo kojem obliku.

Ponuda:

20 sjemenki