Noćurak (Mirabilis jalapa) je jednogodišnja ili višegodišnja grmolika, zeljasta biljka, visoka 60-100 cm (rijetko do 200 cm). Stabljika je uspravna, svijetlozelena sa žućkastim ili ružičastim odsjajem. Listovi su dugi 4-14 cm, široki 2-9 cm ušiljenih vrhova. Cvjetovi slatka mirisa građeni su od obojenih lapova (latice nedostaju), prašnika je pet koji daleko izviruju iz cvijeta, a nadvisuje ih tučak. Cvjetovi su obično ružičasti ili žuti, ponekad bijeli ili prošarani (vidi galeriju), cvate od srpnja do listopada. Plod je nalik na oraščić, tamnosmeđ do crn, malo kvrgav i čvrsto ovijen pricvjetnim listovima.
Uzgaja se u vrtovima, ali i izbjegne na kamenita mjesta, smetlišta ili ruderalne površine. Za obilnu cvatnju treba puno sunca i vode. Cvjetovi se otvaraju kasno popodne i ostaju otvoreni tijekom jedne noći, a ujutro venu.
Potječe iz Južne i Srednje Amerike gdje su ga kao ukrasnu i ljekovitu biljku uzgajali još Azteci. U Europu je donesen polovinom 16. stoljeća sa Peruanskih Anda. Danas se uzgaja diljem svijeta, a na području Mediterana izbjegne iz kulture i samousijava se.
Znanstveni naziv roda i vrste u prijevodu znači '' čudesna biljka iz Jalape '' (Jalapa je glavni grad države Veracruz u Meksiku) gdje se u prošlosti njeno gomoljasto korijenje koristilo kao sredstvo za čišćenje crijeva (purgativ). Danas se noćurak uzgaja kao ukrasna biljka zbog obilne cvatnje i slatkog mirisa cvjetova te malih uzgojnih zahtjeva.

Cvjetovi imaju neobična svojstva: na istoj biljci često se mogu naći cvjetovi različitih boja, pojedinačni cvjetovi mogu biti raznobojno prošarani, a i starenjem mijenjati boju, iz žute u ružičastu ili iz bijele u ljubičastu. Zbog tih je osobina noćurak poznat i studentima biologije diljem svijeta jer služi kao školski primjer u genetičkim istraživanjima vezanima za majčinsko nasljeđivanje prošaranosti. U našoj flori nema sličnih vrsta, iako istoj egzotičnoj porodici pripada i lijepa ukrasna penjačica Bugenvila ili Bogumila (Bougainvillea spectabilis).

Ponuda:

Mjehurica (Physalis alkekengi) spada u porodicu Solanaceae, drugi nazivi su ljoskovac, pljuskavac, mjehurica, divlja paprika, pogančeva trava, fizalis. To je zanimljiva dekorativna biljka koja osvaja ne samo svojim izgledom već ponajprije kemijskim svojstvima. Njezin plod je iznimno ljekovit dok je naračastocrvena ovojnica u kojoj on raste otrovna!
Ova biljka došetala je iz dalekog Japana gdje se smatrala svetom biljkom. Ali već početkom 18. st raširila se cijelom Europom i ostatkom svijeta gdje su ju ljudi prigrlili u svojim vrtovima ali i divljina u svojoj skrivenoj raskoši. Raste po šikarama, rubovima šuma, na čistinama, poljima i vinogradima, uz putove i plotove, u vrtovima. Mjehurica je svima znana i malo tko će ju zamijeniti sa nekom drugom biljnom vrstom. To je zeljasta biljka uspravne i slabo razvijene stabljike, visoka od 30-80 cm, prekrivena kratkim dlačicama. Listovi su jajasto trouglasti, cvat je neugledan zelenobijeli cvjetić koji cvjeta od lipnja do rujna. Ono što ju čini nadaleko prepoznatljivom i karakterističnom je njena žarka narančastocrvena mjehurasta ovojnica u obliku lampiona koja u sebi nosi po jednu bobicu ploda.
Rod Physalis obuhvaća preko 80 vrsta više-manje sličnih biljaka čiji se plodovi razvijaju u ovojnicama. Neke od njih su otrovne, ali mnoge se uzgajaju kao jestivo i ukusno voće širom svijeta. U našim krajevima samoniklo skoro isključivo nalazimo samo vrstu Physalis alkekengi (ljoskovac, mjehurica) karakterističnog žarko narančastocrvenog lampiona sa crvenim plodom tako da velike zabrinutosti sa sličnim vrstama u prirodi nema.
Kako plod dozrijeva mjehurasta ovojnica (lampion) prelazi iz zelene u žutu i na kraju u žarkocrvenu boju. Pametna se priroda potrudila dati nam jasan i nadaleko vidljiv znak kada je ova ljekovita biljka spremna i zrela, da ju ne zaobiđemo i ne zaboravimo. Zrele plodove potražite u ranu jesen zavisno od klime i nadmorske visine. Ponekad se nalaze čak i do prvog snijega.

Iako se većinom naglašava upotreba samog ploda kao najaktivnijeg dijela biljke kod physalis alkekengi je ljekovita cijela biljka - list, stapka, cvijet i plod (ovojnica ploda ne). Ova izuzetno zanimljiva biljka čija su se djelovanja u modernoj fitofarmaciji tek počela malo sustavnije proučavati, svoju potvrdu je već našla u tradicionalnim medicinama mnogih zemalja svijeta. Mjehurica pospješuje bolji rad bubrega i izlučivanje mokraće. Izvrstan je diuretik te se koristi kod vodenih bolesti te svih oblika tegoba vezanih za sam mokraćni mjehur i mokraćne kanale, upale, pijesak i kamence, otežano i bolno mokrenje, zastoj mokraće. Djeluje kao analgetik te imunostimulirajuće zbog vitamina C. Koristi se i kod kašlja za katar pluća gdje olakšava iskašljavanje. Kako dobro djeluje na rad jetre i žuči, ubrzava cijeli metabolizam ljudskog tijela, čisti krv što je posebno važno kod reume, artritisa i gihta. Pojačava znojenje, pospješuje rad crijeva te je korisna kod zatvora i crijevnih nametnika. Neki narodi je koriste i za reguliranje menopauze i kao pomoć klimakteričnim tegobama. Nazivom pogančeva trava, mjehurica je nazvana zato jer se koristi i za liječenje poganca – crvenog vjetra.

Ponuda:

20 sjemenki

Kana (Canna) je gomoljasta ukrasna biljka porijeklom iz tropskih predjela Srednje i Južne Amerike gdje još uvijek nosi nadimak Canna indica, što u prijevodu znači indijska kugla, iako se udomaćila na području Mediterana. Listovi su jajasto-kopljasti, dugi, zelenopurpurne boje. Cvjetovi krupni, skupljeni na vrhu stabljike, bez mirisa, crveni, narandžasti, ružičasti. Kana se razmnožava u proljeće sjemenom ili dijeljenjem gomolja, i to tako da svaki dio gomolja ima po jedan pupoljak, jer svaki taj dio sa pupoljkom daje novu biljku. Po prestanku proljetnih mrazeva, gomolji se sade u dobru plodnu zemlju, kojoj je dodat pijesak. Sade se na dubini od 20 cm i udaljenosti od oko 50 cm. Kada biljka ujesen prestane cvjetati, stablo treba skratiti na 25 cm iznad zemlje i poslije nekoliko dana izvaditi gomolje, ostaviti ih da se nekoliko dana osuše i potom ih smjestiti na suho mjesto, s tim što ih odozgo treba pokriti pijeskom. Čuvati ih do naredne sadnje u prostorijama sa temperaturom 10 do 20 °C.

Naime, i dan danas se u njenoj domovini može čuti nevjerojatna priča iz narodne predaje po kojoj je sjeme kane čak korišteno u bitkama umjesto metaka. Kada bi vojska ostala bez streljiva, bila je u nevoljama prinuđena koristiti se njenim sjemenom koje je malo, crno, veličine graška i izvanredno tvrdo. Njeno sjeme je doista takvo jer ga prije sjetve preko noći potapaju, kako bi njegove opne što prije nabubrile i malo omekšale. A nama su poznatiji njeni gomolji koji jednom posađeni trajno ostaju u vrtu. Jer riječ je o vrlo otpornoj i žilavoj cvjetnoj vrsti koja opstaje i u najnepovoljnijim uvjetima uzgoja i vrsti koja se vrlo brzo množi i u manje kvalitetnom tlu. Ali iako jednostavna, kana je iznimno ukrasna te svojim listovima i cvjetovima dominira u svakom ukrasnom vrtu. Preferira izrazito svijetle i tople položaje s mnogo sunca. Posebno je potrebno naglasiti kako joj odgovaraju samo visoke temperature, što znači da je kod uzgoja u vidu sobne biljke tijekom zime moramo smjestiti u umjereno toplu prostoriju. Kanu je nužno umjereno ali redovito zalijevati, premda se tijekom ljetnih vrućina to mora raditi obilno i svakodnevno. Kod samog uzgoja treba voditi računa da se u slučaju suviše gustog sklopa vrši eliminacija prekomjernih biljaka. Jer pravilno bi bilo kod sadnje voditi računa da po svakoj biljci osigura 50 cm kvadratnih iz razloga što su njene biljke vrlo bujne. Samo uz poštivanje navedenih mjera možete očekivati kako raskoš njenih listova i cvjetova neće izostati.

Ponuda (C. indica):

20 sjemenki

Kanarska datulja (Phoenix canariensis) je vrsta palme dugih perastih listova i zdepastoga debla. Ova lijepa palma potječe s Kanarskih otoka, gdje je endemska vrsta. Zbog svoje dekorativnosti danas je prilično raširena u mediteranskim krajevima. Također je zastupljena u našim krajevima uz more, gdje je uz palme poput Trachycarpus fortunei, Washingtonia filifera i Chamaerops humilis, najrasprostranjenija palma u Hrvatskoj. Vrlo je česta u kulturi u svim suptropskim i tropskim područjima. Sreće se na svim Kanarskim otocima, s tim da se na istočnim, sušnijim, na vulkanskim padinama penje i do 1500m u visinu. Voli povećanu vlažnost zraka, iako joj ne smeta ni izrazito suh zrak. Ne stvara izdanke iz korijena. Stablo je sa izraženim usjecima u obliku izduženog, često nepravilnog romboida, pri vrhu sa zadebljanjem od ostataka peteljki koje se završavaju oštrim bodljama. Listovi su zeleni, dugi 3-6m, zavisno od forme, sa gusto raspoređenim segmentima u V rasporedu. Ponekad stvara "krošnju" ispod krošnje od nešto kraćih listova. Cvjetovi na ženskim biljkama su narančastocrveni. Plodovi su jestivi, po izgledu slični pravim datuljama samo što su nešto manji, ali neukusni. Lokalno stanovništvo na otoku La Gomera skuplja sok zasjecanjem terminalnog pupa (ne oštećujući ga previše i ne ubijajući biljku), i od njega priprema med. Zabilježeno je da je izdržala niže temperature do -11°C.

Ponuda:

20 sjemenki 

Oštrolisna mahonija, obična mahonija (Mahonia aquifolium) je zimzeleni, uspravni grm, visine do 1,5 m. Spada u porodicu Berberidaceae (žutikovke). Listovi su naizmjenično raspoređeni na izbojcima, liske jajaste do eliptične, 4-6 cm dugačke, na rubu bodljikavo nazubljene, odozgo tamnozelene i sjajne, odozdo svijetlozelene i gole, zimi poprimaju brončano-smeđu do purpurnocrvenu boju. Cvjetovi su dvospolni, žuti, skupljeni u gustim cvatovima. Vrijeme cvjetanja je ožujak-svibanj. Plodovi su kuglaste, 4-8 mm velike, kisele, crnoljubičaste bobe, sadrže crveni sok, dozrijevaju od srpnja do rujna iste godine, plodovima se hrane ptice te na taj način pridonose rasprostiranju vrste.
Raste na različitim tipovima tala, od pjeskovitih do glinasto-ilovastih te kiselih do bazičnih. Dobro podnosi zasjenu, zračnu onečišćenost i sušu. Plodovi ove vrste su kiseli i trpki te sirovi nisu jestivi – u većim količinama izazivaju mučninu. Mogu se prerađivati na različite načine, za pripremanje marmelada, sirupa i alkoholnih pića.

Pogodna je za oblikovanje orezivanjem, a snažniji rez se preporuča svakih nekoliko godina. Ako primijetite, iako je to vrlo rijetka pojava, neko oštečenje ili štetnike, jednostavno odrežite granu tj lišće koje je zaraženo. Ima veliku toleranciju na zagađenje zraka pa se preporuča za sadnju u gradskim vrtovima. Možemo je saditi kao živicu, zasebne grmove pa čak i stabalca. Izrazito atraktivan izgled i boja listova, te prekrasni cvjetovi čine je poželjnom u svakom vrtu. Listovi/grančice su vrlo česti dijelovi cvjetnih i drugih ukrasnih aranžmana. Mahonija ujedno spada i u otrovne biljke jer su joj korijen i bobice otrovni.

Ponuda:

5 sjemenki

Indijski ogrozd, amla (Emblica officinalis) je puna ljekovitih svojstava i najbogatiji je izvor vitamina C. Ona također sadrži elemente bitne za održanje našeg tijela zdravim i otpornim na klice i infekcije. Korisna je kod gubljenja kose, kiselosti, zatvora, slabe probave i problema s kožom, čisti i detoksificira tijelo hraneći ga istovremeno. Također je korisna kod problema s očima i zatvora.  Amla ili Indijski ogrozd je plod ovog bjelogoričnog drveta koje se nalazi uglavnom u Indiji. Ova biljka pripada obitelji Euphorbiaceae (Mlječika). Voće ove biljke je okruglog oblika s okomitim prugama. Zelenkasto-žute je boje i kiselog okusa. Plod se ponekad jede zajedno sa soli. Ovo voće se koristi kao glavni sastojak u ayurvedskom toniku Chyavanprash.

Indijski ogrozd ima rashladna, diuretička i laksativna svojstva. Pomaže u čišćenju usta, i jača zube i kosti.  Povećava broj crvenih krvnih, ima svojstva antioksidansa te sadrži tvari poput citokina kao što je zeatin. Sušeno voće Amle je korisno u liječenju krvarenja, proljeva i dizenterije. Amla ima laksativna svojstva, stoga je korisna u liječenju opstipacije i hemoroida. Također ima antibakterijska svojstva i pomaže u sprečavanju infekcija te kod liječenja čireva. Pomaže i u sprečavanju infekcija kože. Amla ima i svojstva pomlađivanja stanica i stoga se koristi u održavanju dobrog zdravlja kože i kose, naširoko se koristi u pripremi šampona za kosu jer pomaže u zadržavanju kose sjajnom i svijetlom te sprečava perut. Poznato je da ima svojstva protiv starenja. Ima isti iznos askorbinske kiseline ili vitamina C kao u dvije naranče. Zbog visokog sadržaja vitamina C Amla ima antioksidativna  svojstva. Amla je i sredstvo protiv nadimanja. Pomaže u održavanju zdravlja probavnog sustava. Koristi se u pripremi mnogih gastrointestinalnih Ayurvedskih tonika. Koristi se kao kardiotonik, afrodizijak, antipiretički lijek. Također pomaže u sprječavanju respiratornih poremećaja kao što su prehlade, bronhitis i druge dišne infekcije. Visok sadržaj vitamina C potiče funkcioniranje imunološkog sustava tijela i na taj način pomaže u sprječavanju širokog raspona bolesti.
Također pomaže u poboljšanju tjelesne težine i u povećanju ukupne proteinske razine zbog pozitivnog balansa dušika. Tako je poznato da daje anabolički učinak u tijelu.

Amla se smatra vrlo hranjivim voćem, sadrži minerale kao što su krom, cink i bakar. Prisutan krom pomaže u  antidijabetičkom učinku. Amla se također koristi u liječenju gastritisa. Utvrđeno je da je vrlo učinkovita u liječenju žgaravice zbog povećane sekrecije hidroklorne kiseline želuca.

Ponuda:

10 sjemenki

Kuka (Tamus communis) je samonikla biljka iz porodice dioscoreaceae (bljuštovke) čiji su izdanci jestivi ali su plodovi vrlo otrovni. Nazivaju je crna kuka, bljušt, bljušć, bruškandul, kukača ili kukovina. Kuka je biljka koja je rasprostranjena diljem Europe, na Krimu, Kavkazu u Maloj Aziji i drugdje. Raste u gustim šikarama ili listopadnim šumama na rastresitom, hranljivom tlu bogatom ilovačom. Kuka je biljka povijuša i penjačica čiji izdanci dosežu 2 do 4 m visine. Vrhovi izdanaka su svinuti a izdanci su lisnati. Lišće je srcoliko, korijen gomoljast i 20 do 30 cm dugačak. Plod dozrijeva tijekom ljetnih mjeseci, crven je, bobičast i vrlo otrovan. U sebi sadrži 3-5 sjemenki, a 4 do 6 bobica čine grozd.
Izdanci kuka se beru tijekom proljeća. Za jelo se pripremaju vrhovi i sočni dijelovi stabljike, a odbacuju se oni dijelovi koji ne pucaju kad se presaviju. Mogu se spremati na više načina a jedan od najuobičajenijih je skuhati ih i pripremiti na salatu sa tvrdo kuhanim jajima. Mogu se jesti i sirove ili kao omlet. Jestivi izdanci kuke imaju blagi diuretički učinak, plodovi su otrovni. Korijen kuke se upotrebljava pri liječenju reumatskih bolesti, ali pri uporabi treba biti vrlo oprezan jer može "spaliti" kožu.

Ponuda:

50 sjemenki 

Primorski kozlac (Arum italicum) po svemu je vrlo sličan Pjegavom kozlacu (Arum maculatum) – zmijin kukuruz. Biljka je zeljasta trajnica, s debelim gomoljastim podankom. Listovi su veliki, kopljasti i sočni, često po sebi imaju svijetle pjege. U svibnju izraste kratka, debela stabljika samo s jednim velikim svijetlozelenkastim listom koji obavija i u svojoj unutrašnjosti štiti klip s mnogobrojnim cvjetovima. Ljeti se pojavljuju žarko-crveni bobičasti plodovi, na klipu koji podsjeća na klip kukuruza.

Pjegavi kozlac raste na vlažnom, često ilovastom tlu, u nizinskim i brdskim šumama i živicama, ali samo u kontinentalnom području dok se Primorski kozlac nalazi diljem Mediteranske regije.
Kozlac je u svim svojim dijelovima otrovna biljka, pa se stoga nerado navodi među ljekovitim biljkama. Međutim, njegova ljekovitost je već od davnina znana i mnogi travari ga preporučuju. Treba naglasiti da ga treba sklanjati od djece, a pripravci od kozlaca s unutarnjom primjenom moraju se raditi samo pod stručnim nadzorom, strogo vodeći računa o upotrijebljenim količinama.
Kozlac liječi katar želuca (gastritis), melankoliju, razdražljivost i depresiju, klimakterične smetnje u žena, čisti pluća od nagomilane sluzi i uklanja kašalj, kvrge ispod kože po tijelu primjenom pripravaka od kozlaca brzo nestaju, a debelo crijevo koje ispadne, povlači se.

PRIPRAVCI:

SIRUP - u proljeće uzme se debeli gomolj i sitno isjecka ili samelje te stavi u bocu, zalije se rakijom i ostavi oko tjedan dana na suncu ili u toploj prostoriji. Procijedi se, doda vode i meda, potom se kuha dok se ne ugusti u sirup. Taj je sirup čudesan lijek za čišćenje pluća i liječenje gastritisa.

TINKTURA - u proljeće se nabere lišće i dobro osuši, stavi u bocu i zalije dobrom rakijom, ostavi se na suncu 2 tjedna, procijedi se i imamo lijek koji uklanja kašalj i čisti pluća od nagomilane sluzi.

VINO - 5 g osušenog i samljevenog korijena doda se u litru vina, oko 10 minuta kuhamo u loncu isključivo od najfinijeg čelika. Ovo se vino uzima 2-3 puta dnevno po 1-2 čašice, prema jačini bolesti, a njime liječimo melankoliju i gastritis.

MAST - dobro izmiješamo 50 g soka od kozlaca, 50 g soka od crvenog luka i 100 g masti od sala oko svinjskih debelih crijeva. Tom mašću mažemo kroz duže vrijeme potkožne čvoruge po tijelu i one će nestati.

Sve navedeni pripravci se preporučuju kao lijek, ali ih mora raditi stručnjak, zbog strogog pridržavanja svih pravila u rukovanju i primjeni ove ljekovite, ali i vrlo otrovne biljke.

Ponuda:

5 sjemenki 

Obična tisa (Taxus baccata), rod je zimzelenog drveća ili grmova iz porodice Taxaceae. Sadrži 7-8 vrsta, koje su raširene dobrim dijelom na sjevernoj hemisferi: Europa, Zapadna Azija, Sjeverna Afrika, Kavkaz i Sjeverna Amerika. Stablo tise veoma polako raste i može doživjeti veliku starost, čak i do 3000 godina. U Engleskoj se nalazi najveći primjerak tise na groblju Estry-Calvados, čiji obujam debla iznosi 10 metara, visina 12 m, a starost 1450 godina.
Voli sjenu, ali dobro raste i na otvorenim položajima. U Republici Hrvatskoj tisa raste samonikla, pojedinačno ili u skupinama, po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama povrh svježih vapnenačkih tala, ali se često javlja i na stijenama sve do 1200 m nadmorske visine, uglavnom na vlažnim i sjenovitim staništima. Otporna je na dim, požar i otrovne plinove. Zbog toga, ali i zbog veoma lijepa rasta i tamnozelenih iglica, tisa je cijenjeno parkovno drvo i dobro uspijeva u gradskim uvjetima. Raste veoma sporo, naročito u prvim godinama života. Naraste do 22 m u visinu, s prsnim promjerom do 2 m. Grane su joj veoma duge, kora grana i debla je tanka, crvenkastosmeđa. Iglice su duge do 3 cm i široke 2-2,5 mm, ostaju na drvetu do 8 godina kada ih zamjenjuju nove. Cvjetovi se pojavljuju odvojeno na muškim i ženskim stablima. Razmnožava se sjemenom.
Tisa je jedna od rijetkih crnogoričnih vrsta kojoj je svojstveno da nakon sječe tjera izbojke iz panja. Muški cvjetovi pojavljuju se u jesen u obliku okruglih žućkastih tvorevina, sitni i pojedinačni ženski cvjetovi pojavljuju se u proljeće na prošlogodišnjim izbojcima, cvate u III. i IV. mjesecu, a sjemeni ovoj joj sazrijeva u IX. i X. mjesecu. Sjemeni zametak okružen je pri dnu mesnatim zelenim tkivom koje s vremenom naraste i postane svijetlocrveno te obuhvati gotovo cijelu sjemenku poput cilindra. Sjemenka je smeđežuta i sjajna i ima tvrdu ljusku, 6-7 mm duga, sazrijeva iste godine, ali može preležati i nekoliko godina. Tisa postiže fizičku zrelost oko 30. godine.
U osušenim sjemenkama ima blizu 1%, a u listovima i do 1,7% otrova alkaloida taksina koji smrtonosno djeluje na srce. Neotrovan je jedino vanjski dio crvene bobice. Ptice rado jedu njezine sjemene ovoje. Crveni sjemeni ovoj je sočan, sluzav i sladak, pa se može jesti sirov, pazeći da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka. Od crvenog ovoja ploda pravi se ukusan sirup bez mirisa a služi kao lijek za pluća. Sjemeni ovoj sadrži oko 16% šećera, 0,5 % pektina, 1,7 % proteina te nešto minerala i organskih kiselina. Svi dijelovi stabla, osobito iglice i mladi izbojci, ali i sjemenke sadrže otrovni alkaloid taksin. Iglice sadrže i alkaloid milosin, glikozid, taksikatin, saharozu, rafinozu, galusovu kiselinu, efedrin. Nekad su se za liječenje upotrebljavale iglice i sjeme. Veoma je opasna za konje, krave, ovce, koze. Zečevi i srne jedu tisu bez opasnosti od trovanja, jer se njihov organizam tisućljećima priviknuo na takav izvor hrane. Iglice imaju loš, gorak i nešto trpak okus. Tisom su se liječile bolesti mjehura, kašlja, plućnog katara, glista, epilepsije, upale krajnika i difterije.

Znakovi trovanja su raširena zjenica, blijed obraz, vrtoglavica, jaka glavobolja, nepravilan rad srca, po tijelu se pojavljuju crveni krugovi i dolazi do gušenja. Ako je pomoć prekasna, nastupa smrt. Prva pomoć: dok otrovana osoba ne dobije stručnu pomoć, treba joj davati mnogo vinske kiseline, kima (kumina) i pelina. Ako to ne pomaže treba izazvati povraćanje i dati sredstvo za čišćenje, a zatim mnogo prave kave. Za dijete je i nekoliko sjemenki otrovno. Prije su se sjemenke koristile i kao abortivno sredstvo, 4 do 6 usitnjenih sjemenki bilo je dovoljno da se izazove pobačaj.
Uz tisu su vezana brojna praznovjerja. U nekim krajevima BiH ljudi su smatrali da ima čarobnu moć i tjera zle duhove od njezina imatelja, sade je ispred kuće i ušivaju djeci u odjeću, polažu u kolijevku, uvrtavaju stoci u rogove i sl. U Vasojevićima, u Crnoj Gori, nevin mladić i nevina djevojka morali su cijelu Badnju noć biti budni i ložiti vatru i na taj način je - dvoriti. Tako podvorena tisa štitila ih je od uroka.
Tisovina je vrlo tvrda, žilava, elastična i neobično trajna. Ograde i stupovi izdrže preko 20 godina bez impregnacije, ne pokazujući tragove truleži. Najbolja je od četinjača za izrađivanje masivnih savijenih proizvoda. Upotrebljavala se od davnine u stolarstvu, tokarstvu, rezbarstvu za izrađivanje lukova, namještaja, podova, furnira te za izradu kirurških instrumenata. Poznato je da je Robin Hood imao luk od tisovine, a još su stari Kelti izrađivali lukove i strelice od tisovine. Vrhove strelica premazivali su otrovom koji su dobili kuhanjem tisinih iglica. U iglicama se nalazi najviše otrova. Sadržaj otrova povećava se u zimskim mjesecima.

Ponuda:

10 sjemenki

Kostela crna (Celtis australis), također poznata i kao košćela, Europski koprivić, drenjula, ladonja ili pelegrinka je bjelogorično stablo koje može narasti 20-25 metara visine. Lišće je jednostavno, izmjenično, oštro nazubljeno, grubo na vrhovima, ima dlačice s donje strane, 5 do 15 cm dužine i tamnosivo/zeleno tijekom sezone, blijedi do svijetložute boje prije nego što otpadne ujesen. Cvjetovi su hermafroditski (imaju muške i ženske organe), mali, zeleni, bez latica, pojedinačni ili u malim nakupinama. Nisu zanimljivi kao ukras. Plodovi su male, tamnoljubičaste bobice (koštunice), 1 cm promjera, vise u kratkim grozdovima i izuzetno su popularne među pticama i drugim životinjama. Kora je glatka, siva kora razvija slikovite plutaste bradavice i kvrge u starijoj dobi. Biljka voli lagana (pijesak) i srednja (ilovasta) tla, voli dosta suho tlo i može rasti u siromašnoj zemlji. Prijaju joj kisela, neutralna i lužnata (alkalna) tla. Ne može rasti u sjeni. Podnosi suha i vlažna tla i može tolerirati sušu. Mediteranska klima joj posebno pogoduje. Stablo je također široko rasprostranjeno na Bliskom istoku.
Često se sadi kao ukrasna biljka jer je otporna na onečišćenje zraka i dugo živi. Krošnja ljeti pruža ugodnu sjenu. Plod ovog stabla je sladak i jestiv, a može se jesti sirov ili kuhan.

Lišće i plod zatvaraju, smiruju i jačaju želudac. Uvarak od lišća i plodova se koristi u liječenju amenoreja, teških i menstrualnih i intermenstrualnih krvarenja i grčeva (kolika). Uvarak se također može koristiti za stezanje sluznice u liječenju proljeva, dizenterije i čireva u probavnom traktu.

Iz kore se dobiva žuta boja. Drvo - vrlo tvrdo, podatno, izdržljivo. Obožavaju ga tokari. Od savitljivih tankih izdanaka izrađuju se štapovi za hodanje.
Europski koprivić, Celtis australis, je, pretpostavlja se, bio lotos starih, čiji su plod Herodot, Dioskorid i Teofrast opisali kao sladak, ukusan i zdrav. Homerov Odisej spominje "jedače lotosa" i "lotos" u Odiseji.

Ponuda:

20 sjemenki