Smrdljika (Pistacia terebinthus) je razgranat listopadni grm ili do 10 m visoko stablo, aromatična, smolasta mirisa, bogate i lijepe krošnje iz porodice Anacardiaceae (rujevke ili vonjače), raste u sloju grmlja primorske zimzelene šume. Uz riječne tokove Neretve, Cetine, Zrmanje i drugdje prodire duboko u kopno penjuči se mjestimično do 700 metara visine. Cvjeta od travnja do srpnja, pupovi su jajasti, spiralno raspoređeni na izbojku, zeleni ili crveni. Narodni nazivi su smrdelj, jud, terpentik, lusika i vonjavi trišalj. Kora je u mladosti glatka, poslije mrežasto ispuca, tamnosmeđe boje. Ona je neugodnog mirisa. Plodovi ove pistacije su okruglaste ili jajaste koštunice, sazrijevaju koncem listopada, boje grimiznomodre, jestivi ali gorkastog okusa, promjera oko 8 mm i ne toliko kvalitetni kao kod vrste P. vera. Ova biljka bila je bila prvi poznati izvor terpentina, a u engleskom jeziku poznata je kao terpentinovo drvo (turpentine tree). Kora sadrži mnogo tanina.

U pučkoj medicini koristila za liječenje nekih bolesti maternice i sifilisa. Plodovi smrdljike neotrovni su i mogu se jesti sirovi, ali im je okus opor, gorkast i smolast. Kora sadržava treslovine (tanine) koje imaju primjenu u kožarskoj industriji. Na listovima se često pojavljuju crvene šiške (tzv. Judini rogači) koje nastaju zbog uboda kukaca, a nekad su se upotrebljavale da dobivanje crvene boje. Vrijedi spomenuti da je smrdljika bila prvi poznat izvor terpentina (naziv dolazi od iskrivljenog grč. Terebinthine, kako su zvali smrdljiku), tekućine mirisa na aceton, koja se dobiva destilacijom gustih smolastih sokova nekih stabala (izvorno smrdljike, a danas uglavnom različitih borova), a sadržava različite terpene. Služi kao otapalo, primjerice u industriji boja, a medicina istražuje njegovu citostatičnu aktivnost (zaustavlja rast stanica tumora).

Ponuda:

50 sjemenki

Bijela metla (Osyris alba), vještičja metla, metlica, metla, iz porodice Santalovke (Santalaceae) je zimzeleni, niski grm zelenih, uglatih i metličastih uspravnih grančica (otuda i naziv vrste) visine 50-60 cm. Kora je tanka, tamnozelena i gola, a korijen dobro razvijen. Listova je razmjerno malo, biljka je poluparazit na korijenju maslina, vinove loze i sl. Vrsta je dvodomna, cvjetovi su jednospolni, mnogobrojni i slatkasta mirisa. Cvate u ožujku i travnju, plod je jednosjemena koštunica veličine graška jarkocrvene boje. Okruglaste sjemenke su krupne i bijele. Rasprostranjena je na Mediteranu, otvorenim vapnenačkim kamenjarima, makiji i napuštenim kulturama. Metlicama pogoduju i sunčana staništa ali najradije rastu u polusjeni. Svi članovi porodice santalovki (oko 400 vrsta), kao i čitavog pripadajućeg reda Santalales su poluparaziti ili paraziti. Svježi cvjetovi vrlo ugodno mirišu, a mnoštvo plodova koji dugo ostaju na grančicama čini metlicu vrlo dekorativnom i zanimljivom hortikulturi.

Ime roda veže se uz Ozirisa, egipatskog boga života, smrti i plodnosti. Oziris je jedan od najstarijih bogova o kojemu je pronađen zapis u tekstovima piramida, već oko 2400 godina pr. Kr. i široko je štovan sve do žestokog potiskivanja poganstva u kršćansko doba. Zao brat Set bacio je dobrog Ozirisa u Nil, no ljubljena žena Izida ponovno ga je oživila. Oziris je smatran i bogom vegetacije (faraon zelene kože) jer je dio njegova tijela koji je ostao u Nilu donosio godišnju poplavu i obnavljao vegetacijski ciklus u prirodi. Šest vrsta toga roda raste u Europi, sjevernoj Africi i Indiji ali je metlica jedina u našoj flori.

Ponuda:

50 sjemenki

Iris pseudopallida spada u porodicu Perunike (Iridaceae), narodni naziv je Južnojadranska perunika. To je trajnica modrikastozelene boje s podankom, nadzemne stabljike većinom su razgranjene sa po 3-8 cvjetova. Listovi su prizemni, plosnati i zakrivljeni, nikad širi od 3 cm. Ovojni listovi cvijeta za vrijeme cvatnje su opnasti i blijedi. Mirisni cvjetovi su ljubičasti, pri dnu žućkasti ili bijeli, 3 vanjska lista ocvijeća svinuta su unatrag i s unutarnje strane nose uzdužnu prugu žutih dlačica (''brada''). Cvate u svibnju i lipnju, plod je krupni trodijelni tobolac sa više crvenosmeđih sjemenki, dugih do 5 mm.
Biljci odgovaraju krška, stjenovita staništa, suhi kamenjarski travnjaci, od obale mora do 600 m nadmorske visine.

Iris p. je Ilirsko-jadranski (Dalmatinski) endem srednje i južne Dalmacije – klasično nalazište je pokraj Trstenika na Pelješcu. Naziv ovog lijepog roda dolazi od lat. Iris = duga, jer je u grčkoj mitologiji simbolizirala božje poslanstvo – božicu Iris koja je bogovima nosila vodu za obrede iz zagrobne rijeke Stiks.

I hrvatski naziv ovog roda prastarog je podrijetla i slavi staroslavenskoga boga – gromovnika Peruna (perunike rastu na mjestu gdje njegova munja pogodi zemlju ili pak božicu Peruniku (braniteljica pravednosti u braku). Perunike su sastavni dio i mnogih drugih mitologija: na Kreti su još prije 4000 godina značile vladarsku čast, a Muhamedovi vojnici sadili su ih na grobovima palih suboraca. Kao i bijeli ljiljan, u kršćanskoj se mitologiji perunike posvećuju Djevici Mariji, o čemu govore i brojni hrvatski nazivi – aleluja, bogiša, cvit nebeski, kaćun nebeski. U Hrvatskoj raste 15-ak vrsta perunika, od kojih je barem pola endemično. Godine 2000. perunika je proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom (konkretno hrvatska perunika Iris croatica), a sve su vrste zakonom strogo zaštićene.

Ponuda:

1000 sjemenki

Crna Pomoćnica (Solanum nigrum) je uspravna razgranata jednogodišnja biljka visoka 10-70 cm, cvjeta od VI-X mjeseca, najčešće ju nalazimo kao korov po napuštenim zemljištima, obradivim površinama, uz putove, uz živice, po voćnjacima. Smatra se da su osobito otrovne zelene još nezrele bobice, navode se slučajevi trovanja djece. Ima jajoliko lišće, po obliku nazubljeno, stoji na peteljkama. Cvjetovi su sitni, bijeli, sakupljeni u grozdaste cvatove. Zreo je plod crna, rjeđe zelena, žuta ili crvena, sočna bobica veličine graška, puna sitnog sjemena. Neugodna je mirisa i ljuta okusa koji izaziva gađenje i povraćanje. Zbog solanina koji sadrži biljka je otrovna. Upotrebljava se cijela biljka u cvijetu, kao i zreo plod. Pomoćnica izaziva širenje zjenice, koje je već znak trovanja.

Inače liječi od kroničnih bolesti, poremećaja probavnih organa i organa za mokrenje. Radi liječenja jetre i otklanjanja tenezme mokraćnog mjehura treba po 1 veliku žlicu soka iscijeđenog iz svježih zrelih plodova uzeti svakih pola sata. Od tog se soka stavljaju oblozi na čireve, uboje, upaljena mjesta i hemoroide. Sok iz pomoćnice djeluje kao blagi narkotik i sedativ. Protiv bolova u želucu i crijevima, te protiv velikog kašlja, treba velike žlice mješavine od po 40g pomoćnice i timijana i po 10g lista pitomog kestena i ploda aniša  popariti s pola litre kipuće vode, poklopiti a nakon 1 sat procijediti i zasladiti medom.
Pije se svaka 2 sata po 1 velika žlica.

Ako se 100 g osušenog i u prah samljevenog lišća moči 24 sata u 50 g alkohola, zatim prelije s 1 l ulja i na vodenoj pari zagrijava dok alkohol ne ishlapi, a na kraju procijedi i toplo filtrira, dobiva se ulje pomoćnice, kojim se po potrebi mažu opekotine, uboji, čirevi, hemoroidi i analne fistule.

Ljekovita mast protiv različitih upala kože priprema se tako da mješavina od po 25 g pomoćnice, kamilice, kantariona i hajdučke trave samelje u prah na koji se nalije 50 g alkohola, zatim se to ostavi da stoji poklopljeno 24 sata, nakon toga se doda 100 g voska, 100 g lanolina i 700 g svježeg ulja, sve se na vodenoj pari zagrijava i miješa dok alkohol ne ispari, a tada se vruće procijedi i profiltrira.
Pomoćnicu su nekada smatrali jako otrovnom, pa je nisu preporučivali za unutarnju primjenu. Sušenjem gubi djelotvornost, pa je najbolje od svježe biljke odmah načiniti alkoholaturu, koja može stajati. Iscijeđeni je sok najdjelotvorniji kad je biljka potpuno razvijena, što traje kratko vrijeme.

Od tinkture se uzima najviše do 10g dnevno, poslije jela, a od soka najviše 30g dnevno. Tinktura se upotrebljava protiv grčeva želuca i mokraćnog mjehura, a sok protiv napada žučnog mjehura. Pomoćnica sprječava česte polucije u muškaraca, a služi i za opijanje bolesnika prije operacije.
Ona opija centre motornih i senzitivnih živaca u mozgu i njihove završetke u koži, smanjuju masnoću u kosi, liječi od svraba, psorijaze i od živčanog svrbeža zadnjeg crijeva. Za vanjsku primjenu služi odvar od lišća pomoćnice, i to protiv svrbeža ženskih spolovila, hemoroida, vanjskih upala, reumatizma i uboja.

Ponuda:

100 bobica (5000 sjemenki)

Kozja krv (Lonicera implexa Aiton) spada u porodicu kozlokrvine (Caprifoliaceae), narodni nazivi su Isprepletena kozja krv, kozlokrvina, božje drvce. Biljka je zimzelena, jako razgranata povijuša (Lat. Implexus = isprepleten), rjeđe grm visok do 2 metra, površinskog korijenovog sustava. Kora je zelenkastosiva, tanka i gola a mladi izbojci nose voštane prevlake. Sjedeći listovi na stabljici dugi su 3-8 cm, jajasti ili duguljasti, pri vrhovima cvjetnih izbojaka srastaju po dva u ''čašicu'' koju stabljika prorasta sredinom u kojoj se razvija cvat građen od 2-6 cvjetova žućkastobijele boje. Cvate od svibnja do srpnja, plodovi ove vrste su blago otrovne mesnate crvene bobice sa više sjemenki, okružene čašicom listova (kao jaja u gnijezdu).

Kozlokrvina je rasprostranjena u Mediteranskoj makiji, svijetlim primorskim šumama, a karakteristična je vrsta zajednice crnog jasena i hrasta crnike. Postoji dvjestotinjak vrsta kozlokrvina (više od 100 vrsta raste u Kini, u Europi ih nema niti 20), dvadesetak ih ima primjenu u medicini, ali za vrlo raznolike bolesti i sa različitim uspjehom. Isprepletena kozlokrvina nema osobitu primjenu, osim što se srdačno preporučuje u ksero-kulturi (ozelenjivanju vrlo suhih, gotovo polupustinjskih površina). Esencija kozlokrvine dodaje se rijetkim parfemima. U našoj su flori zaštićene tri vrste kozlokrvine (dvije i strogo zaštićene).

Ponuda:

30 sjemenki

Plemenita pavitina (Clematis flammula) je penjačica ili polegla povijuša koja se ovija uz grmove i stabla ili se prostire po stijenama ili kamenju, do 5 metara u dužinu. Kora je tanka, sivosmeđa i vlaknasta. Pupovi su sitni, a listovi dvostruko složeno perasti, s urezanim ili cjelovitim liskama, dugim 2-4 cm, na dukačkim peteljkama. Cvjetovi su maleni, pravilno zvjezdasti s četiri mliječnobijele latice i mnoštvom stršećih žutih prašnika. Cvate od lipnja do kolovoza, a u jesen se pojavljuju plodovi – jednosjemeni srcasti oraščići dlakavih repića koji olakšavaju prijenos vjetrom, naziv roda Clematis dolazi od lat. Clema = vitica.

Rasprostranjena je na Mediteranu, na otvorenim kamenjarima u zoni zimzelenih šuma i šikara česmine. Otporna je na sušu i raste na sunčanim mjestima ali podnosi i sjenu. Sve vrste roda vrlo su otrovne zbog sadržanih alkaloida  klematina i protoanemonina, neki podaci pokazuju da je upravo Plemenita pavitina među najotrovnijima. Biljka posjeduje izvrsna baktericidna i fungicidna svojstva pa se upotrebljavala i u medicinska svrhe no u narodnoj je medicini napuštena zbog uzrokovanja brojnih poremećaja, pa i smrti. Danas se ekstraktom pavitine služi još homeopatska medicina za liječenje upala sluznice (konjuktivitis, gonoreja). U hortikulturu su uvedene brojne vrste i još brojniji kultivari i križanci pavitina, neki od njih doista su spektakularni, pa je u njihovim divovskim, žarko obojenim cvjetovima teško prepoznati skromne i nenametljive bijele cvjetiće plemenite pavitine.

Ponuda:

100 sjemenki

Canna je rod od 19 vrsta cvjetajućih biljaka. Najbliži živući srodnici canna su Banane, Heliconie i Strelitziae. Ova biljka ima veliko lišće koje podsjeća na lišće banana. Stabljika ove biljke ovisno o vrsti i sorti može doseći visinu od 50 cm do 2-3 metra, pa i više. Cvate obilato, uzgajaju se u vrtovima u kojima se želi postići tropski ugođaj, posebno zbog njihovih velikih širokih listova koji mogu bit tamno ili svijetlo zeleni, ljubičasti, plavičasti, crveni, kombinacija (ovisi o vrsti te sorti), te raskošnih cvjetova koji ovisi o vrsti i sorti mogu bit u nijansama žute, crvene, ružičaste, bijele te narančaste boje, te kombinacija istih.

Ova biljka potječe iz suptropskih i tropskih dijelova Amerika (od Teksasa do Argentine), ali naturalizirala se u mnogim suptropskim i tropskim područjima diljem planeta, posebno u Indiji gdje je jedna vrsta canne je čak i dobila ime Canna indica (pogledaj u ponudi). Canne se šire sjemenkama i rizomima. Tijekom vremena, canne posađene u vrt zbog bočnih izboja koje stalno stvaraju naprave grm slično kao i banane. Odgovara im vlaga, pa se tijekom rasta trebaju obilato zalijevati. Rizom canne je jako otporan, može izdržati temperature od -12°C do -18°C (ovisno o vrsti), dok lišće te pseudostablo, odnosno stabljika propada već na 0°C. U Dalmaciji ova biljka se često gaji u vrtu na otvorenom cijele godine bez zaštite. Odgovara im i sjena te polusjena, ali bolje cvjetaju na izravnom suncu.

Ponuda:

50 sjemenki 

Ime Agapanthus dolazi od grčke riječi agap - ljubav i anthos - cvijet, pa bi u doslovnom prijevodu značilo cvijet ljubavi. Agapanthus je također poznat kao ljiljan Nila, afrički plavi ljiljan i afrički ljiljan. Dolazi iz obitelji Agapanthaceae, koji obuhvaća do 10 vrsta južnoafričkih višegodišnjih zeljastih biljaka. Agapanthus procvjeta u velikoj, okrugloj skupini cvjetova plave, bijele ili ljubičasto-plave boje. Zimzelena je vrtna bilja koja ne podnosi hladnoću, i na kontinentu se uzgaja kao lončanica. Ima dugačke uske listove, a cvijet je kuglast (podsjeća na cvijet ukrasnog luka). Cvjeta od 7. – 9. mj., a visina cvjetnih stapki može biti od 0,5 – 1 m. Traži sunčan položaj pa lonac sa biljkom treba držati na suncu ili svijetloj polusjeni, u zavjetrini. Uzgaja se u plodnoj, humusom bogatoj zemlji. U doba rasta, jednom tjedno gnoji se običnim tekućim gnojivom – na vlažnu zemlju. U doba mirovanja se ne gnoji. Umjereno ga se zalijeva i to tek kada se površina zemlje prosuši. U kasnu jesen i zimu, dok miruje, oprezno ga zalijevati, tek toliko da se zemlja potpuno ne osuši. Mesnati korijen je osjetljiv na povišenu vlagu pa kod obilnog zalijevanja prijeti truljenje. Poslije cvatnje treba cvjetne stabljike odrezati da ne iscrpljuju biljku. Može se ostaviti jedna stabljika da se dobije sjeme za razmnožavanje.

Razmnožava se sijanjem sjemena ili dijeljenjem korijena u ožujku. Biljke izrasle iz sjemena procvjetat će tek nakon nekoliko godina. Njegov mesnati korijen ne voli da ga se „uznemirava“ pa je najbolje ne presađivati ga, osim kada nakon više godina već potpuno preraste cvjetnjak. Ne podnosi kontinentalnu zimu pa prezimljuje u kući. U 11. i 12. mjesecu ga treba držati na 1 – 5 °C. Od siječnja ga držati na 14 °C i sa što više svjetla. Van se iznosi kada prođu kasni proljetni mrazevi (polovicom 5. mj.), s tim da se prvih dana, radi prilagodbe vanjskim uvjetima, treba držati na zaklonjenom mjestu, zaštićen od jakog sunca. Ako prezimljava na višim temperaturama onda mu je cvatnja slabija ili potpuno izostane, a kod nekih se slaba cvatnja pojavi zimi.

Ponuda:

50 sjemenki

Božje drvo (Ailanthus altissima) je brzorastuće, vitko i visoko stablo široke krošnje (17 – 27m). Narodni nazivi su Obični pajasen ili Ailantus. Kora je svijetlosiva a starenjem puca, ostavljajući tamne plitke brazde. Grane su glatke, s uzdignutim lanticelama koje s vremenom postaju pukotine, dok su mlade grančice krute i stršeće. Naizmjenični listovi, dugi 30-90 cm sastavljeni su od 10 do 40 lisaka. Liske u bazi imaju 2-4 malena režnja koji na vrhovima nose žlijezde. Sitni cvjetovi žućkastozelene (poslije crvenkaste) boje skupljeni su u upadljive do 40 cm duge metličaste cvatove koji su razvijaju od svibnja do srpnja. Vrsta je dvodomna, muški cvatovi su s više cvjetova od ženskih pa su stoga uočljiviji, a ispuštaju jak miris kojim privlače oprašivače. Plodovi su dvostruko okriljeni oraščići koji se na stablu zadržavaju do idućeg proljeća. Svi dijelovi biljke, osobito listovi i cvjetovi, imaju neugodan miris.

Božje drvo je iznimno oportunistička, agresivna i prilagodljiva vrsta koja raste na različitim tipovima tla, a ne trpi samo suvišak vode i duboku sjenu. Rado naseljava zapuštene urbane krajolike, a zbog brzog rasta, širenja korijenovim izbojcima te lučenja alelopatskih kemijskih spojeva kojima potiskuje druge vrste, danas se smatra jednom od najinvazivnijih vrsta stabala na svijetu. Porijeklo vuče iz Sjeverne i središnje Kine, Tajvana i Sjeverne Koreje, a postala je naturalizirana vrsta na svim naseljenim kontinentima.

Naziv roda dolazi od Amboneškog (Južnomolučkog) Indonezijskog ailanto = poseže za nebom, drvo bogova ili nebesko drvo, a naziv vrste Altus od latinskog altus = visok, zbog brzog rasta i visine stabla. Pajasen je u Kineskoj medicini poznat više od 2300 godina, a ondje se i danas za liječenje različitih bolesti iskorištavaju gotovo svi dijelovi biljke. No isti biljni sokovi sadrže kemikalije koje mogu potaknuti mučninu, glavobolju i povraćanje, uzrokovati osipe i alergije. U kulturi je odraslo stablo metafora za oca obitelji, a izbojak iz panja za razmaženo ili neodgojeno dijete (kako se iz panjevog izbojka nikada neće razviti pravo stablo, tako se iz ''razmažena djeteta nikad ne razvija pošten čovjek''). Od blijedožuta drveta u Kini se izrađuju različiti predmeti, posebno parna kuhala. Listovima se hrane gusjenice pajasenova svilca, a svila dobivena iz kukuljica čvršća je od svile dudovih svilaca, ali i grublja, manje sjajna pa stoga i jeftinija.

Ponuda:

30 sjemenki

Zlatna kiša (Koelreuteria paniculata), Metličasta kelreuteria, domovina biljke su Kina, Koreja, Japan. Kelreuteria je srednje do brzorastuće listopadno stablo visine do 15 m. Nije stablo koje će vam osigurati duboku hladovinu jer ima rahlu krošnju. Deblo i grane su joj debele i zakrivljene, krošnja je zaobljena, okrugla, no može biti i nepravilna. Lišće je dužine oko 35 cm, kod olistavanja pomalo ružičasto, kroz ljeto zeleno a jesen ga oboji narančasto prema crvenoj. Cvate početkom ljeta, već u vrlo mladoj dobi, kao dvogodišnja biljčica i vrlo je medonosna pa privlači leptire i pčele. Smeđi mjehurasti plodovi veličine 4-5 cm, zadržavaju se na krošnji gotovo cijelu zimu.

Zlatna kiša nije zahtjevna u pogledu zemlje, jedna je od rijetkih biljaka koja može uspijevati i u vrlo siromašnoj zemlji no traži sunčaniji položaj. Svako orezivanje biljke je potrebno obaviti u rano proljeće dok biljka još miruje. Podnosi sušu i gradska zagađenja, nije osobito podložna bolestima, odolijeva jakim vjetrovima, ali ne odgovara joj izloženost morskoj obali. Uživa u dugim i vrućim ljetima no u hladnijim područjima bi vrlo mlade biljčice trebalo zaštititi od hladnoće.

Zlatna kiša je vrlo cijenjena biljka zbog svoje svestranosti, sjemenke i lišće su jestivi, iz cvijeća možemo dobiti žutu a iz lišća crnu boju, sjemenke često završavaju u nakitu, a mjehurasti ovici sjemenki su česta dekoracija u božićnim aranžmanima. Cvjetovi su ljekoviti, upotrebljavanju se u prirodnoj medicini za tretmane očnih bolesti.

Ponuda:

100 sjemenki