Lipa (Tilia platyphyllos), drugi nazivi su lipac, lipolist, lipa velelista, zimska lipa je veliko stablo koje doseže visinu od 25 do 30 metara, a starost i do nekoliko stotina godina. Cvjetovi lipe su mali, zelenkastožute boje, ugodnog mirisa i grupirani u kitama. Cvjetanje traje 2 do 3 tjedna, a nekad se dogodi da prođe i za 5 do 6 dana. U usporedbi sa bagremom mnogo je nepouzdanija. U našim krajevima rastu bijela ili srebrna lipa (Tilia tomentosa), velikolisna lipa (Tilia grandifolia) i sitnolisna lipa (Tilia parvifolia). Zahtijeva od vjetrova zaštićena zemljišta s dosta vlage ili nešto kiše u vrijeme cvjetanja.
Stari Slaveni su živjeli u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavensko drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali idolopoklonstvo šume, dakle i mislima bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao idol. Običaj idolopoklonstva lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama Slaveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće.

Za lijek se skuplja cvijet sa pricvjetnim listovima (ako je lijepe zelene boje). Inače se beru samo cvjetovi u vrijeme kada su se otvorili i prije nego što ostare i promijene boju. Suše se u hladu, na prozračnom mjestu, ponajbolje na tavanu. Sabrani cvjetovi sušenjem moraju zadržati svoju prirodnu boju i ugodan miris. Lipovi cvjetovi koriste se za liječenje prehlade i bolesti dišnih organa. Pospješuju znoj i mokraću. Preporučuje se u liječenju kroničnog kašlja, bolova kod mokrenja, umora i preuzbuđenosti živaca. Čisti krv.

Ponuda:

30 sjemenki

Bazga ili zova (Sambucus nigra) raste kao grm ili stablo visoko 3 do 10 metara. Na donjem dijelu stabla kora je svijetlosmeđa, a u gornjem dijelu sivo-bijela, pomalo izbrazdana i bradavičasta. Već u blizini zemlje izbijaju postrane krhke i lako lomljive grane. Drvo okružuje plutasta, bijela i veoma lagana srž. Nasuprotni listovi nepravilno su perasti s jajastim, zašiljenim, tamnozelenim liskama. Cvjetovi su sakupljeni u plosnati grozd, a boja im je bijela do žućkasto-bijela. Iz cvjetova se razvijaju bobice, u početku zelene, zatim crveno-smeđe i na kraju sjajnocrne. Bobice su male i sočne. Cvjetovi su jakog i veoma ugodnog mirisa, koji u suhom stanju postaju blaži. Ukus cvjetova je gorkast i aromatičan. Sirovi plodovi imaju neugodan okus, dok su pripremljeni kao kompot ukusni.
Bazga raste na rubovima šuma i osunčanim šumskim krčevinama, na zapuštenim mjestima i u blizini naselja. Kod nje su korisni i cvijet i kora i plod i list i korijen, zbog toga neka u vašoj kući uvijek bude bazge.
Ljekoviti dijelovi biljke su mladi izboji i mladi listovi koji se sakupljaju se u proljeće, cvjetovi za vrijeme cvjetanja, plodovi nakon dozrijevanja, a kora od veljače do listopada.

Čaj od listova i mladica zove ili bazge koristi se kao diuretik za poticanje izlučivanja mokraće, nakupljene tekućine u tijelu, za liječenje šećerne bolesti kao i za čišćenje i poboljšanje krvi.

Čaj od cvjetova bazge koristi se u liječenju prehlade, bronhitisa, kašlja, gripe, početne upale pluća, ospica, šarlaha, teškog disanja, astme, kod početne tuberkuloze i kod svih reumatičnih bolesti.

Čaj od grana i stabla bazge odstranjuje poteškoće kod mokrenja, smetnje u radu bubrega i mjehura, liječi vodenu bolest, razne edeme te tvrdu stolicu. Čaj od njenih cvjetova pomoći ce da se preznojite kod bilo kojeg oblika prehlade ili gripe, što je znatno olakšati bolest. Bit je u tome što se sa znojem izbacuju sve štetne materije koje su bolesti uzrokovale.

Čajevi od zovine kore pomažu kod regulacije stolice i olakšavaju mokrenje, ali se mora pažljivo dozirati, jer pretjerane količine mogu biti opasne. Upotrebljava se jedna manja, i to ravna (nikako napunjena!) žličica za jednu čašicu. U tijeku dana smije se popiti samo jedna čašica - maksimalno dvije - i to u većim razmacima, gutljaj po gutljaj.

Sok od svježih bobica koristi se u liječenju neuralgije trigerninusa (neuralgija živca lica), za jačanje, blago reguliranje stolice, čišćenje krvi, smirivanje trbušnih grčeva i crijevnih kolika, za apetit i poboljšanje cirkulacije krvi. Pored mnogih drugih za zdravlje važnih materija, ove bobice kada su potpuno zrele, imaju više vitamina B nego i jedna poznata namirnica. Pošto se ne jedu svježi, plodovi zove se kuhaju ili kao kompot, ili kao džem. Ljekovito djeluju protiv nesanice.

Ponuda:

50 sjemenki

Tekoma - Campsis radicans, listopadna je brzorastuća, robusna vrtna biljka penjačica koja naraste 5 – 10 m. Sadi se na sunčana ili polusjenovita mjesta pri uređenju vrta. Na sjenovitom položaju u vrtu slabije cvate. Cvjeta u ljeto zanimljivim 5-7 cm velikim  cvjetovima nalik trubicama. Tipični su narančasto-crveni cvjetovi, ali ima ih i sa žutim i roza cvjetovima. Cvjeta na novoizraslim ovogodišnjim izbojima. Uspijeva u bogatoj i dobro dreniranoj zemlji. Korijen joj je plitak pa je dobro da je u sjeni. Najbolje je - sunce gore, sjena dolje. Kako ima snažan korijen koji se širi metrima od matične biljke i iz kojega niču mlade biljke, kod sadnje o tome treba voditi računa. Treba dosta vode pa ju ljeti treba zalijevati (pogotovo jer ima plitak korijen). Iako u pravilu dobro podnosi kontinentalnu zimu, ipak su na izloženim, hladnijim položajima  zimi moguće štete od mraza.

Tekomu se može uzgojiti u raznim oblicima. Najčešće se uzgaja kao penjačica pričvršćena uza ogradu, zid ili sl. Međutim, može se uzgojiti i kao stablo. U svakom slučaju treba joj jak potporanj jer nakon nekoliko godina stabljika toliko ojača da bi se slabiji potporanj mogao slomiti pod teretom. Nikako ju ne uplitati u ogradu jer će deblo tekome potpuno zarasti oko ograde što šteti i njoj i ogradi. Neki je posade uz osušeno stablo koje joj tada služi kao potporanj.

Orezivanje: u prvim godinama ostaviti, usmjeriti i pričvrstiti glavne grane. Nove bočne izboje kratiti u ožujku na 3 – 5 pupova. Odrasle biljke se orezuju tako da se poslije cvatnje sve bočne izdanke prikrati na 30 - 50 cm. Isto se čini sa svim izdancima koji u toku sezone izrastu. U ožujku se svi ti bočni izdanci prikrate na 3-5 pupova. Kada se uzgaja stablašica, onda se ostavlja gola grana (stablo) bez bočnih izdanaka do željene visine. Gore se pusti da rastu izboji. Neki stablašicu uzgajaju od nekoliko isprepletenih grana. Vrlo lako se razmnožava sjemenom ili mladim biljkama koje izrastaju oko matične biljke. Mlade tekome rastu nešto sporije, ali za 3 – 5 godina pojača se bujnost rasta i cvatnje.

Ponuda:

50 sjemenki

Priča o Bušinu (Cistus salvifolius) mogla bi se ispričati na više načina. Botaničari bi ga opisali kao mediteranski polugrm iz porodice Cistusa - Cistaceae. Trajnica ili jednogodišnja biljka, većinom obrasla dlakama, katkad i posve gola. Listovi su nasuprotni ili naizmjenični, ravnog ili zavrnutog ruba. Cvjetovi su skupljeni u vršne grozdaste cvatove. Cvatnja od travnja do kolovoza - ovisno o vrsti. Plod je čahura s jednim ili tri pretinca. Od većeg broja vrsta u rodu, glavno područje rasprostranjenosti je upravo na Mediteranu.

Bušin je grm koji je sastavni dio mediteranske makije i raste kako na Pelješcu, Kozjaku, Mosoru, Biokovu, tako i na svim ostalim Jadranskim otocima i poluotocima, i kompletnom primorskom pojasu. Tu opet ima više varijanti koje se razlikuju po boji cvijeta (roza, lila ili bijeli), kao i po obliku listova. S obzirom da uglavnom rastu na kamenitim padinama i predjelima Mediterana, u engleskom nazivu ova biljna porodica se naziva Rock-rose family, u doslovnom prijevodu na hrvatski - Porodica kamena ruža.
Podaci o bušinu kao aromatičnoj tvari sežu još u doba antike. Spominje se još i u Bibliji kao sastojak (uz tamjan i mirhu) za kadionice u Mojsijevom svetištu. Stari Egipćani su ga uvozili s Krete, te koristili za kađenje i u kozmetičke svrhe. Preparatima izrađenim s bušinom se liječilo dizenteriju i proljev, a korišten je i za poticanje menstrualnog ciklusa. U Europi se od srednjeg vijeka, bušin koristi u pomadama i kompresama za tretiranje inficiranih rana i čireva, za njegu kože i kao baza za parfeme.

Eterično ulje se dobiva destilacijom lišća i grančica biljke. Eterično ulje bušina ima dugotrajan i stabilan miris pa se koristi kao fiksativ u proizvodnji parfema, a čest je sastojak orijentalnih parfema i vodica poslije brijanja. Osim u kozmetici gdje je važan sastojak u pripravcima protiv bora, ima primjenu i u prehrambenoj industriji. Eterično ulje bušina koristi se u preparatima za njegu umorne, izborane, ispucane, masne , upaljene i inficirane kože, a također i one kože s proširenim kapilarama, plikovima, aknama, ekcemom i manjim ranama. Koristan je kod liječenja proširenih vena i hemoroida.
Pomiješan sa eter. uljem lavande i dalmatinske kadulje, preporučuje se u preparatima za tretiranje dekubitusa (rane od ležanja). Potiče rad limfnog sustava, pa je koristan u mješavinama za masažu, kao i u pripremi toplih obloga za natečene limfne čvorove. Eter. ulje bušina je antiseptično i potiče na iskašljavanje i izbacivanje sluzi, pa je dobar kod tretiranja kašlja, bronhitisa, rinitisa, te simptoma peludne hunjavice. Ulje bušina koristi se i kod tegoba dječjih bolesti, npr. Vodenih kozica, rubeola, šarlaha i hripavca. Kada ga koristimo u mješavinama za aromatiziranje prostorija, djeluje opuštajuće, potiče na meditativna stanja, te olakšava tegobe uzrokovane stresom i traumom.

Ponuda:

100 sjemenki

Šibika, grmoliki grašar (Coronilla emeroides) je vrlo značajan grm u prostoru Mediteranske klime, iz porodice je mahunarki koju često nalazimo u listopadnim šumama, šikarama, makiji, a također i na kamenjarskim pašnjacima. Cvate velikim žutim cvjetovima. Plod šibike je do 8 cm dugačka i oko 2 mm široka mahuna, sa 6 - 10 članaka, ne raspucava se uzdužno, već se raspada na članke od kojih svaki sadrži jednu sjemenku. Sjemenke su glatke, valjkaste, smeđe, oko 5 mm dugačke.
Mlade biljke imaju glatku koru zelene boje, a s godinama ona poprima sivkasto-zelenu boju. Listovi su neparno perasti, sastavljeni od 7 do 9 jajolikih, golih liski, svijetlozelene boje, dužine 1-2 cm. Cvjetovi su žuti, pojavljuju se u obliku cvatova sastavljenih od 5-7 cvjetova, na zajedničkoj stapki dugoj oko 2 cm. Čaška cvijeta je maslinastozelena, s kratkim zupcima. Ova biljka cvijeta krajem proljeća i početkom ljeta, odnosno u svibnju i lipnju.

Ponuda:

100 sjemenki

Gledičija (Gleditsia triacanthos inermis) ili trnovac je drvo koje može narasti do 20 metara u visinu. Porijeklo vuče iz sjeverne Amerike. Cvate u lipnju, a sjeme dozrijeva od listopada do prosinca. Cvjetovi su dvospolni, izrazito mirisni, privlače insekte i pčele, pa je zbog toga ovo drvo kao medonosno poželjno kraj košnica. Mnogi ga nazivaju medni bagrem.Vrlo dobro uspijeva i na škrtim vapnenačkim terenima, ali iako dobro podnosi sušu zahtijeva toplinu sunca i vlagu u zemlji.

Često se koristi za drvorede kraj željeznica, parkova i cesta jer drži teren i čuva od vjetra, a isto tako otporno je na atmosferska zagađenja. U mladim mahunama sjemenke su zelene pa čak i okusom podsjećaju na mladi grašak. Sjemenke sadrže prilično proteina, vlakana, masnoća, ugljikohidrata, kalcija, fosfora, te nekoliko alkaloida od kojih su najpoznatiji: gledicin i stenokarpin. Stenokarpin se koristi kao lokalni anestetik, dok se gledicin proučava u svrhu liječenja raka. Sjemenke su se navodno koristile i kao zamjena za kavu, a mlade mahune za izradu sokova. Starije mahune imaju gorki okus , ali su i one korištene kao dodatak čajevima za probavu. Alkoholni ekstrakt mladih mahuna nakon što se izdvoji tanin ima stanoviti učinak u liječenju nekih karcinoma. Biljku razmnožavamo sjemenjem na način da se zrele smeđe sjemenke ubrane iz velikih mahuna u prosincu namaču dva dana u toploj vodi i zatim posade u zemlju. Ovo drvo zbog svog relativno brzog rasta (moguće starosti od čak 125 godina) i lijepog izgleda debla i listova izvanredan je materijal za stvaranje bonsai drvca.

Ponuda:

20 sjemenki

Piskavica (Trigonella foenum graecum), narodni nazivi su božja travica, grčko sijeno, grčko sjeme, jarčev rog, kozji rog, pjeskavica, prosenica, rogačići, roženjača. Piskavica je jednogodišnja biljka, a iz stupastog joj korijena, koji raste duboko u zemlju, izraste 30 do 60 cm visoka stabljika koja je okrugla i malo razgranata. Listovi su trodijelni, pojedinačni cvjetovi su žuti ili žućkasto-bijeli, bez peteljke i smješteni u pazuhu lista.
Cijela je biljka jaka i svojstvena mirisa, slična mirisu sira s mirodijama. Biljka i u suhom stanju dugo zadržava u zatvorenim prostorijama intenzivan miris. Miris sjemena je nešto nametljiv, a okus je slabo gorak, aromatičan i brašnjav. Vrijeme cvatnje je lipanj do srpnja, sazrijevanje sjemena u srpnju i kolovozu.

Piskavica potječe iz Indije, odakle se rasprostranila u zemlje Mediterana gdje se mnogo uzgaja pa iz uzgoja se kao bjegunac često susreće i u slobodnoj prirodi. Uzgaja se kao ljekovita biljka. Ljekoviti dijelovi biljke - kad sjeme sazrije, treba se požnjeti. Prašak od sjemena treba čuvati u dobro zatvorenim tamnim posudama. Ljekovite i djelotvorne tvari su sluz, masno ulje, aromatične tvari, obilno organski vezano željezo i fosfor, gorke tvari, holin, smola, saponin, alkaloid trigonelin. Piskavica kao ljekovita biljka ima veliku prošlost. Za vladavine cara Shin-nonga oko 3700. god. prije n. e., piskavica je bila u Kini glasovita ljekovita biljka i zvala se tada kao i danas Hu-Lu-Pa. Preko Indije, Arabije i Perzije biljka je proširena u Egipat, gdje se u medicinskim zapisima 1550. god. pr. n. e. spominje kao sredstvo za liječenje opekotina. Hipokrat ju je učinio poznatom u staroj Grčkoj, a uskoro potom piskavicu upotrebljavaju i Rimljani. Sjevernije od Alpa nastojali su benediktinski monasi da je aklimatiziraju u samostanskim vrtovima pa je i u Kapitularima Karla Velikog preporučena za uzgoj. Uskoro je u zemljama srednje Europe postala obljubljenom te se sve više upotrebljavala u ljekovite svrhe. Tek je Kneipp ponovo oživio piskavicu. On je rekao: "Piskavica je najbolje sredstvo od svih poznatih lijekova za liječenje oteklina i čireva." Sjeme sprečava upale, omekšava, upija, te njime očišćene rane uskoro zacjeljuju. Sjeme piskavice tako djeluje na izvlačenje gnoja, sprečava trovanje krvi i stvaranje divljeg i gnjilog mesa.

Sjeme stučeno u prašak primjenjuje se u obliku kašastih obloga, koji se polažu po mogućnosti topli. Ti topli kašasti oblozi ublažuju bolove gihta te neuralgije i išijasa, otekline žlijezda, pa ne samo da su korisni kod otvrdnutih skrofuloznih čvorova prsiju, nego utječu i na njihovo liječenje.

Sjeme piskavice upotrebljava se i iznutra za niz oboljenja, i to samostalno, ili u zajednici s drugim ljekovitim biljem. Za unutrašnju upotrebu najbolje je sjeme namočiti u hladnu vodu, pustiti ga nekoliko sati u vodi, sasvim ga malo nakon toga prokuhati i ocijediti te zasladiti medom. Ako se taj čaj pije u gutljajima dnevno 2 do 3 šalice, on čisti prsa od žilave sluzi, otvara apetit kod djece i odraslih, otklanja slabost i mršavost. Nadalje, čaj dobro djeluje kod rahitisa djece, skrofuloze, kod tuberkuloze pluća i kostiju te kod slabosti uvjetovane šećernom bolesti. Ovaj čaj djeluje izvanredno kao sredstvo za grgljanje kod upalnih procesa sluznice ždrijela i usta. Unutarnja i vanjska upotreba preporuča se kod hemoroida.

Čaj od sjemena, zaslađen medom, rado se uzima kod prehlada jer ublažava kašalj i rastvara sluz. Kod tuberkuloze crijeva i raka na debelom crijevu, primjenjuje se klistir od sluzavog čaja. Sluzasti čaj od sjemena, uziman dnevno kao kupelj za noge ili ruke, vrlo je dobar kućni lijek kod znojenja nogu ili ruku.

Ponuda:

100 sjemenki

Rakovo oko (Abrus praceatorius) grčki: abros - nježan, gizdav, latinski: precor - moliti se, je grmolika biljka iz porodice lepirnjača (Leguminosae), podrijetlom iz jugoistočne Azije (Indonezije), odakle se proširila diljem svijeta, po mnogim tropskim i suptropskim krajevima. Karakteristično je vrlo lijepo jajoliko sjeme (dugo 6–7 mm), žarkocrvene boje s crnom mrljom. Rabi se u pučkoj medicini, prvenstveno u liječenju očnih bolesti (trahoma). Bobice ove biljke često se koriste u dekorativne svrhe, pri izradi perkusija i nakita. No, one ne proizvode samo dobar zvuk. Sjemenke su također jako opasne zbog otrovne supstance abrina.

Samo jedna sjemenka Rakovog oka može ubiti čovjeka. Sjeme je opasno jedino ako se potrga ovojnica. Na svu sreću, u slučaju gutanja,  sjemenka obično samo ‘prođe’ kroz ljudski organizam, a fatalna je samo ako se žvaće. Predstavlja veću opasnost izrađivačima nakita nego korisnicima. Zabilježeni su mnogi slučajevi smrti kada se izrađivač nakita ubo na sjeme. Abrin je otrovniji od ricina. Manje od 3 miligrama u tijelu uzrokuje smrt. U tijelu se veže za membrane stanica i sprječava sintezu bjelančevina. Simptomi su vrućica, mučnina, otežano disanje te voda u plućima. Smrt obično slijedi u 3 do 4 dana.

Ponuda:

5 sjemenki

Rašeljka (Prunus mahaleb) je iz porodice ruža (Rosaceae), vrlo je rasprostranjena, tipična submediteranska biljka, nastanjuje južnu Europu, Malu Aziju, Iran, a ima je i na Kavkazu. Obitava na dosta oskudnim vapnenačkim suhim i toplim tlima. Može živjeti i u duboko kontinentalnim predjelima, i to samo na južnim, osunčanim obroncima. Živi na terenima i do 1500 do 1600 m nadmorske visine. Rašeljka je drvenasta biljka koja naraste obično do 10-ak m, ali se nerijetko javi i kao grm. Stablo je obavijeno sjajnom kestenjastosmeđom korom koja nakon nekog vremena donekle ispuca. Na ograncima razgranate krošnje nalaze se listovi čija je peteljka duga do 2 cm. Cvjeta početkom travnja, cvjetovi su bijele boje i nalaze se skupljeni u štitastim cvatovima. Bude ih obično oko desetak u jednom cvatu. Sam cvijet je dvospolan, sa mnogo prašnika. Vjenčić je sastavljen od 5 bijelih latica koje nisu srasle. Plodovi dozrijevaju u srpnju i kolovozu i tada su to crne koštunice gorkog okusa. Drvo je trajno i ugodna mirisa te se koristi u finim tokarskim radovima i za izradu raznih predmeta kao što su lule. U Hrvatskoj raste na kamenjarima, u vrtlarstvu se koristi kao podloga za cijepljenje (navrtanje) trešanja i višanja.

Ponuda:

50 sjemenki

Obična zanovijet, Zlatna kiša, Laburnum anagyroides je grm ili stablo, 4 - 4,5 m visine, guste i uspravno zelene stabljike. Cvijet je žut, 2 cm dug, u visećim 15-30 cm dugim grozdastim cvatovima, vrlo upečatljiv, cvjeta u svibnju, plod je mahuna.
Voli sunčane do polusjenovite terene, nije izbirljiva u pogledu kvalitete zemljišta, ali ne podnosi područja često pod vodom. Sadi se pojedinačno ili u skupinama.
Ubraja se u najotrovnije biljke ovih krajeva, u listovima, cvjetovima i sjemenkama sadrži vrlo snažne, smrtonosne alkaloide. Svi dijelovi biljke sadrže jako djelotvorne alkaloide koji izazivaju jako povraćanje, grčeve, eventualno i smrt izazvanu obamiranjem dišnog sustava. Zlatna kiša zbog toga nije nimalo prikladna za samoliječenje, a pripravci se upotrebljavaju samo još u homeopatiji, između ostalog kod oboljenja probavnih organa i astme. Unatoč tome, kao ukrasna biljka se sadi od 16.stoljeća po europskim parkovima. U toplijim krajevima može se naći u divljini. U parkovima i vrtovima najčešće se sadi križanac zlatne kiše i Planinske zlatne kiše (Laburnum alpinum) koji ima posebno obilne cvjetove.
Drvo obične zanovijeti je tvrdo i može se dobro polirati. Prije su se od njega izrađivali lukovi za samostrele, a danas se koristi za izradu glazbenih instrumenata.

Ponuda:

250 sjemenki