Strelitzia nicolai, egzotična tropska biljka, Natalska divlja banana: KwaZulu-Natal je južnoafrička provincija - bliži je rod daleko poznatije Strelitzie reginae (Rajske ptice). Ova najviša i najbujnija Strelitzia nazvana je nicolai u čast ruskog Cara Nikole dok je narodni naziv Divlja banana dobila zahvaljujući izuzetnoj sličnosti sa tom biljkom. Prirodno stanište su joj morske obale Južnoafričke republike, Mozambika i Zimbabvea gde često raste okružena zimzelenim biljkama.Idealan ukras za svaki prostor. U teglama raste do visine od 2m, biljka uspijeva na sobnim temperaturama, a od 5. do 10. mjeseca može biti i vani (u unutrašnjosti), a u priobalju se može saditi vani i tada može doseći visine i preko 10 m. Cvjeta prekrasnim velikim plavo bijelim cvijetom. Može se sijati cijelu godinu, sjeme natopiti u toploj vodi 48 sati te posaditi u mix 70% zemlje i 30% pijeska držati na temperaturi 20-25C, vrijeme klijanja 5 tjedana pa nadalje.

Busen tvori nekoliko stabljika sive boje išaranih prepoznatljivim „ožiljcima“ starih listova. Izuzetno bujno lišće sivo-zelene boje dugačko je i po nekoliko metara i često, uslijed udara vjetra, iskidano te podsjeća na veliko perje. Odrasla biljka naraste do 12m u visinu a njen busen zauzima i po 4 kvadratna metra površine. Odrasla S. nicolai cvjeta tijekom cijele godine sa izuzetno bogatim cvatom u proljeće i ljeto. Na cvjetnoj stabljici javljaju se višestruke čahure modro-sive boje iz kojih izlaze cvjetovi.
   
Na svom prirodnom staništu, ova je biljka i vrlo korisna. Uz obale rijeka i mora, u njenom busenu sklonište nalaze patke i žabe, od osušenih lisnih peteljki proizvodi se konopac za izradu ribarskih mreža, neke vrste majmuna i ptica hrane se dijelovima cvijeta i sjemenkama a nedozrele sjemenke ukusne su i jede ih i lokalno stanovništvo.

Kod nas se sjeme jako teško nabavlja, sadnice gotovo nikako.

Ponuda:

5 sjemenki 

Božikovina je zimzeleni dvodomni grm ili drvo koje na prirodnom staništu naraste do 5 m, rijetko do 10 m visine. Raste sporo, ali može doživjeti starost i do 300 godina. U tri godine dosegne visinu od metra, a visinu od 2 do 2,5 metara tek za 6-7 godina. Listovi božikovine su zimzeleni, kožasti, valoviti i na rubu bodljasti. Gornja strana (lice) je tamnozelena i sjajna dok je naličje svjetlije. Dugi su 5-8 cm, a široki 3-4,5 cm. Valovitost i bodljikavost listova vremenom se mijenja pa može i posve nestati. Na gornjim granama starijih stabala listovi su manje bodljasti. Cvjetovi su jednospolni, maleni. Blijedožute su boje, razvijeni u pazusima listova. Božikovina se rasprostranjuje plodovima koje raznose ptice. Plod je crvena koštunica poput bobe. Veličine je graška s 4 do 5 sjemenki. Sazrijeva od studenog i na granama ostaje do proljeća. Osim sjemenkama, božikovina se razmnožava i vegetativno. Panjevi božikovine imaju jaku izbojnu snagu.
U Hrvatskoj je rasprostranjena u kontinentalnom i primorskom dijelu. Raste i u srednjoj i zapadnoj Europi, Maloj Aziji te sjeverozapadnoj Africi (Tunis, Alžir).
Prisutna je u bukovim i bukovo-jelovim šumama gorskih područja, do 1200 m nadmorske visine. Dolazi i u submediteranskim šumama i šikarama. Veoma je cijenjena vrsta u hortikulturi i cvjećarstvu. Listovi i kora sadržavaju glukozid ilicin koji se nekad koristio u narodnoj medicini i za proizvodnju ljepila.
Naziv Ilex aquifolium - smatra se da Ilex potječe, zbog zimzelenih listova, još od naziva starih Rimljana za hrast crniku Quercus. Ilex Aquifolium dolazi od latinskih riječi Aquila = orao (bodlje na listu podsjećaju na kljun grabljivice) i folium = list.
Božikovina je u nas zaštićena vrsta i zabranjeno je u prirodi trgati grane, čupati i presađivati biljku. Zbog dekorativnih osobina, interesantnih zimzelenih listova, kompaktnog i pravilnog izgleda, božikovine se često sade u parkovima i vrtovima, a upotrebljavaju se i za žive ograde. Kako je biljka dvodomna, a želimo li plodove, potrebno je posaditi biljke sa ženskim i muškim cvjetovima na udaljenost koja osigurava sigurno oprašivanje. Obzirom da dobro podnosi rez, mogu se oblikovati različiti oblici, najčešće kuglasti i stožasti. Biljka dobro podnosi gradska onečišćenja. Uspijeva na osunčanim, polusjenovitim i sjenovitim staništima, ali treba biti zaštićena od hladnih vjetrova zimi. Uzgojeni primjerci su različitih visina, brzine rasta, veličine i oblika listova te boje plodova (crvene, narančaste, žute ili crne boje).
Postoje biljke koje više ili manje štite od buke. Listovi božikovine zasađene kao npr. živa ograda, imaju sposobnost da ublažavaju zvukove. Grančica božikovine još se u doba starih Rimljana upotrebljavala kao simbol zaštite od munje, uroka i čarolije. Čudesna moć koja se pripisivala grančici božikovine prenesena je i u kršćanstvo. Svijetli cvat božikovine postao je simbol rođenja Isusa, crveni plodovi njegova krv, a bodljikavo lišće simbolizira krunu od trnja.
U tradiciji kršćanstva vrijeme došašća - Adventa je vrijeme u kojemu se, uz božićna stabla, koristi raznovrsno bilje za tradicionalne ukrase i kao zaštitnik doma i obitelji. Vjerovalo se da božikovina štiti od lutajućih mrtvih duša koje traže ulaz u topli dom. Stavljala se u obliku vijenca na ulazna vrata jer zle sile mrze i izbjegavaju božikovinu.
U narodu je ostalo mišljenje da bilje koje daje zimi plod ima jaku moć u zaštiti čovjeka jer i ono samo prkosi prirodi. U vrijeme zime kad sve miruje, ono se rađa.

Ponuda:

5 sjemenki

Pucalina (Colutea arborescens), pucalica, drvolika pucalina, pucavac, grohotuša, spada u porodicu mahunarki. Ovo je listopadni grm submediterana, a raste na vapnenačkoj podlozi na sunčanim i suhim staništima. Prilično je prilagodljiva. Brzo raste pa je zbog toga a i zbog ljepote sade u parkovima za oblikovanje lijepih i visokih živica. Ima razgranat korjenov sustav pa se koristi na tlima gdje prijeti erozija. U narodnom ljekarstvu malo se koristi. Svi dijelovi biljke sadrže dosta tanina, a najviše se koriste sjemenke ali samo u malim količinama jer se drži da su otrovne. Pucalina plijeni pogled radoznalaca svojim žutim cvjetovima ali još više i velikim napuhanim, nabreklim, mjehurastim mahunama. Mahune ostaju na stabljici još dugo nakon što sa stabljike otpadne lišće. Upotrebljava se i u suhim cvjetnim aranžmanima.

Pucalina je rasprostranjena po srednjoj i južnoj Europi, sjevernoj Africi i Maloj Aziji. Može se pronaći u mediteranskim i submediteranskim šumama, kamenjarima i si. Pucalina je listopadni grm koji naraste 2 do 4 m visoko. Mladi vitki izbojci obavijeni su zelenkastom korom posutom bijelim dlačicama, dok je na starijim granama kora sivkasta i ljušti se. Korijen pucaline je dobro razvijen pa se ova biljka koristi za zaštitu tla od erozije. Listovi su neparno perasti. Sastavljeni su od 7 do 13 jajastih do široko elipsastih listića. Na vrhu su listići plitko usječeni, a rub im je cjelovit. Žuti cvjetovi skupljeni su u rijetke cvatove smještene u pazusima listova. Plod je napuhana mahuna. Ispočetka je zelenkasta, a kasnije svijetlosiva. Dosta su bogati proteinima pa ih stoka voli jesti. Napuhani plod na pritisak puca – po tome je i dobila ime. Pucalina cvjeta od svibnja do kolovoza, a plodovi se stvaraju od lipnja (ponegdje i krajem svibnja) do rujna. Ova biljka se ponegdje sadi i u parkovima.

Ponuda:

1000 sjemenki

Opuncija polegnuta  (lat. Opuntia humifusa) svoje porijeklo vuče iz američke države Južna Dakota. Vrlo bitno kod uzgoja na otvorenom u našim kontinentalnim uvjetima jest to da korijen tokom prezimljavanja mora biti suh. Zemlja u kojoj se drži mora biti propusna za vodu i zrak. Najbolje je postaviti drenažni sloj od šljunka ili kamena debeo oko 1/5 gornjeg dijela zemlje koja leži na drenaži.
Po nekoj literaturi postoji i informacija da se u jednom dijelu švicarskih Alpa opuntia humifusa udomaćila već neko vrijeme u domaću floru. Takoreći – pobjegla je iz kultivacije. Daje plodove koji su jestivi, pod nazivom indijska smokva. Neki kultivari imaju i plodove koji na sebi nemaju bodlje pa su jednostavniji za jelo.
Vrsta otporna na niske temperature i do -20 stupnjeva celzija. Danas se uzgaja u mnogim dijelovima svijeta u kojima bi bilo nezamislivo uzgajati kaktuse na otvorenom, tijekom cijele godine. Primjeri su u Švedskoj, Kanadi , Skandinaviji. Zimi dobije tamnu boju, te se takoreći zgužva. Na proljeće se opet povrati i dobije zelenu boju te počinje cvjetanje i daljnji rast. Razmnožava se sjemenjem te reznicama koje se vrlo lako ukorjenjuju.

Ponuda:

100 sjemenki

Ukrasna šparoga - Asparagus sprengeri voli mnogo svjetlosti i temperaturu od 10 do 15°C. U povoljnim uvjetima razvija se do 1 metar u širinu, a izdanci-grančice dostignu i po dva-tri metra dužine. Cvijet mu je vrlo sitan, mirišljav, bijele boje, a i njegovi crveni plodovi su veoma interesantni, ovalni, na vrhu malo povijeni, pa ga cvjetovi i plodovi čine veoma dekorativnim u njegovim, gustim igličastim listićima. Prilagođava se lako, pa se može naviknuti i na jako sunce, na mjestu gdje može slobodno širiti grane na sve strane. Voli često prihranjivanje. Presađuje se svakog proljeća u veće tegle, zato što ima jako razgranate žile sa mnogo malih krtolica. Ljeti ga treba obilno zalijevati i često prskati vodom, a zimi rjeđe, ali se ne smije dozvoliti da mu se zemlja u tegli sasvim osuši. Razmnožava se dijeljenjem korijena, jer će se na taj način brže dobiti nove i jače biljke, može se razmnožiti i sjemenom.

U ožujku prije početka vegetacije potrebno je stare osušene grančice odsjeći što bliže korijenu. Prije samog presađivanja poželjno je teglicu staviti u veću posudu s mlakom vodom i ostaviti je unutra dok se korijenje potpuno ne ispuni vodom - tako se biljka potiče na rast. Tek nakon toga krećemo s presađivanjem. Asparagus se zalijeva svakih nekoliko dana uz redovitu prihranu tekućim gnojivom. Zimi se biljke ne prihranjuju i zalijevanje se ograničava. Podnosi temperaturu do 7 stupnjeva.
Ako želite uzgojiti asparagus iz sjemena tad sijte u ožujku ili travnju u porozno tlo (zemlja za cvijeće pomiješana s pijeskom). Za klijanje treba stalna vlažnost i temperatura oko 21 stupanj. Nakon 3-4 tjedna imamo male klice. Kad su narasle 5-7 cm presađuju se u posude 7-8 cm promjera. Prvo slijedeće presađivanje nakon minimalno 3 mjeseca.

Ako listovi posmeđe provjerite da nemate crvenih pauka (insekticid). Ako imate male, ljepljive okrugle izrasline na stabljikama- to su štitaste uši (opet odgovarajući insekticid). Napomena - možda ih ne potamanite od prve pa budite uporni.

Ponuda:

20 sjemenki

Tršlja (Pistacia lentiscus L. Anarcadiaceae) je mediteranska biljka koja raste na širokom području od Izraela preko Turske i grčke do Španjolske. Kod nas raste u cijeloj Dalmaciji uključujući i otoke gdje se uglavnom tretira kao korov. Vrijednosti tršlje prepoznali su mnogi. Otisci njenih listova i pelud identificirani su na torinskom platnu, u koje je bilo umotano tijelo Isusa, a i spominje se i u Bibliji pod imenom bakha, pa je očito dugo korišten i u procesima balzamiranja. Njegovo ljekovito djelovanje hvalili su Dioskorid, Galen i Hipokrat, što nije neobično jer je tršlja dio grčke flore. Najcjenjenija dolazi s grčkog otoka Kiosa, gdje raste poseban varijetet koji producira puno smole. Mastika se stoljećima koristi za osvježavanje daha, te kod gingivitisa, ali se koristila i za liječenje želučanih i dišnih tegoba. Najbolji je izbor kod poblema s proširenim venama - izvrstan venotonik, smanjuje oteknuća prostate, kod bolnih i umornih nogu. Indikacije: flebitis, tromboflebitis, proširene vene, hemeroidi, prostatitis, sinusitis.

Zarezivanjem biljke dobiva se oleorezina (smola) koja također, poput grančica i listova, može služiti za destilaciju esencijalnog ulja. Oleorezina je bila lijek protiv proljeva, žvakala se za osvježenje daha (mastika). Smola nastaje rekacijom spoja beta-mircena koji polimerizira, pri čemu nastaje polimircen, no u sastavu se ističu i spojevi poput pinena. Danas se smatra da je jedan od glavnih aktivnih sastojaka izomastikadienolična kiselina. Ona pokazuje djelovanje protiv bakterije Helicobacter pylori, uvjetno patogene bakterije koja može izazvati gastritis. Smola mastike se žvače, jer se pod djelovanjem sline i topline topi u masu koja sliči na žvakaću, te doista snažno osvježava dah i sprečava nastajanje zadaha iz usta. Možemo reći da je mastika bila najstarija žvakaća guma. Djelovanje tršlje kod neugodnog daha se temelji na specifičnom djelovanju protiv bakterija koje puno metaboliziraju sumporne spojeve, upravo one koji najčešće i izazivaju loš zadah. Koristi se kao dodatak u proizvodnji nekih likera i parfema.
Vodenom destilacijom listova dobiva se esencijalno ulje koje sadrži dominantno monoterpene (pinene, felandrene, mircene), monoterpenole kao 4-terpineol i kadinole. Eterično ulje se destilira obično u jesen ali nastaje u niskom prinosu, stoga je obično visoke cijene. Ovo ulje je jedno od najboljih venotonika.
Mastika se koristi i u kulinarstvu, dodaje se u juhe, umake, ali se dodaje i u drva za dimljenje mesa. U našim su krajevima se umjesto mastike koristile grančice borovice s plodovima, koje poput mastike daje aromatičan okus dimljenom mesu.

Ponuda:

50 sjemenki

Mimosa pudica, sramežljiva mimoza ili sramežljivka je ime zanimljive mimoze. Kako sramežljiv čovjek pokrije obraz, tako sramežljivka lako sakrije svoje listove.

Prirodno stanište i porijeklo biljke je Brazil, divlji primjerci se danas nalaze svuda po tropskim predjelima. Kad mimoza  raste u prirodi, naraste do visine jednog metra, a kao razvijen grm živi više godina. Njeno stablo je puno bodlji. Razlog njene atraktivnosti je prvenstveno skupljanje njenih listova. Odgovaraju na različite podražaje kao što su dodir, trešnja, vjetar, promjene temperature, jačina svjetlosti, električni poticaji, dim cigarete. Ako je jaka svjetlost poticaj, skupljaju se samo listovi, skupljaju se jedan na drugog kao što je slučaj kod domino kocaka. Ali ako je poticaj dovoljno jak, skupljaju se cijele grančice na kojima su listovi. Kad dodirom osjeti opasnost, mimozi nakon skupljanja listova postanu vidljive bodlje, što je još jedan način obrane. Što je toplije to je brže skupljanje listova prilikom podražaja ali ovaj trend se može promatrati samo tijekom dana jer je po noći lišće ionako skupljeno, u stanju mirovanja ili „biljka spava“.
Njeni nježni listovi su sastavljeni od brojnih manjih listića, šire se prema prema stabljici koja se preko njih hrani.

Biljka se lako uzgaja iz sjemena, na početku proljeća sjeme se stavi u posudu sa zemljom na način da se sjemenke stave samo 1cm ispod površine zemlje, stalna vlaga i temperatura oko 18C - 25C su bitni za klijanje koje kreće već nakon 3 tjedna, kad niknu za daljnji razvoj su potrebna 2 faktora: dovoljna vlažnost zemlje oko nove biljke i sunce da bi se krajem ljeta na biljci stvorili prekrasni ružičasti cvjetovi nakon kojih slijedi stvaranje sjemenki.
Na početku proljeća na tržištu se nude male sadnice lijepih žutih cvjetova koje se prodaju pod nazivom mimoza, to nije stidljiva mimoza nego Acacia dealbata koju također imam u ponudi i spada u rod mimoza ali na njoj se ne može promatrati kretanje lišća iako cvijet prekrasno izgleda kao i kod M. pudice.

Ponuda:

10 sjemenki

Španjolsko zlato (Sesbania punicea, rattlebox) je ukrasni grm koji proizvodi crvenkasto narančaste cvjetove, ima listopadno lišće i raste do 15 metara visine. Ova biljka ima visoku potražnju za vodom, a uspijeva u močvarama ili u područjima visoke vlažnosti. Obično se  nalazi u neposrednoj blizini vodotoka zbog tehnike učinkovitog raspršivanja sjemena putem kretanje vode. Ona također zahtijeva blago kisela tla. Ova vrsta je porijeklom iz Brazila i nekoliko drugih južnoameričkih zemalja poput Argentine, Paragvaja i Urugvaja. Proširila se na određene dijelove Afrike, u druge dijelove Južne Amerike, i na obalnom jugu SAD-a, predstavlja gusto šipražje i uspijeva u neobrađenim područjima.
Porodica Sesbania spada pod potporodicu Faboidea, koja ima najveću količinu raznolikosti unutar Fabaceae obitelji.
Grane ovog grma su prilično tanke, a kora je sivo-smeđe do crveno-smeđe boje. Cvjetovi se počinju otvarati u proljeće i traju do jeseni i oblik im je kao grozd pun cvjetova veličine 2-3cm, svaki sadrži 10 prašnika i uvijek je žarke crveno-narančaste do crveno-ljubičaste boje. U SAD-u razdoblje cvatnje za ove vrste je između lipnja i rujna, dok je u Južnoj Africi cvatnja između studenog i siječnja.
Sjemenke ove biljke imaju nepropusnu mahunu koja omogućuje opstanak sjemena kad se raspršuje preko vode. Sjemenke zahtijevaju lagano zarezivanje kako bi mogle proklijati, i proklijale sadnice obično se nalaze duž rijeka i manjih pritoka. Sjemenke ne raspršuju životinje kao kod većine biljaka zbog toksičnih svojstava ove biljke. Poznato je da ova vrsta dobro podnosi hlad iako na osunčanim položajima ima intenzivnije boje i listova i cvjetova. Nakon klijanja sjemenki i oko 3 mjeseca starosti nove biljke postoji potencijalna mogućnost cvatnje i proizvodnje sjemena iako se cvjetanje javlja nakon 2 godine rasta biljke. Sesbania je sposobna preživjeti niske temperature i mraz ali ne dulje vrijeme, stoga su joj mediteranski uvjeti idealni za razvoj i rast. Plodovi su veliki poput graška, postaju zreli i spremni za sijanje kad se osuše i raspuknu. Svaki plod može sadržavati između 5-10 sjemenki. Broj mahuna koje se nalaze na jednoj biljci ovisi o starosti biljke i uvjetima rasta, u prosjeku jedna biljka može proizvesti 100 do 300 mahuna. Kad se mahune prvi pojave na biljkama i nisu još potpuno zrele, žute su ili zelene boje, kako sezona napreduje mahune postaju tamnije zelene boje, da bi s vremenom postale smeđe. Mahune često ostaju na biljci daleko u zimu, a sjeme unutar njih stvara prepoznatljiv zvuk repa zmije čegrtuše kada su mahune uzdrmane od vjetra, od toga i dodatno ime biljke rattlebox. Ove biljke imaju i ukrasne vrijednosti zbog prekrasnih crvenih cvjetova. Otrovna karakteristika je opasna za lokalne ptice i populaciju sisavaca, a zbog potencijalne prijetnje Sesbania je proglašena kao korov u mnogim dijelovima SAD-a  kao što su Virginia, Kalifornija, Texas, Florida, itd. Iako vrsta Sesbania punicea nema poznate ekonomske i ljekovite koristi, njen bliski rođak Sesbania virgata se koristi za kontrolu erozije tla te oporavak poplavljenih područja. Dokazano je da sok napravljen od lišća ove biljke ublažava osjet boli prilikom bolnih stimulacija kao i upalni edem ali samo kod miševa.

Ponuda:

50 sjemenki 

Magnolia grandiflora (krupnocvjetna, velecvjetna), je zimzelena i spororastuća vrsta. Podrijetlom je s jugoistoka SAD. Raste kao stablo, zaobljeno-koničnog oblika, i može narasti 15- 24 m u visinu. Ima velike lijepe sjajnozelene kožaste listove, koji su 'rđasti' sa naličja. Vrlo krupni (15 do 20cm u promjeru) cvjetovi su krem bijeli i mirisni. Vrijeme cvatnje lipanj i srpanj, ali zbog sukcesivnog otvaranja cvjetova može cvasti i dulje. Prvi cvjetovi se pojavljuju na stablu starom 20-25 godina. U jesen se pojavljuju vrlo dekorativni plodovi, nalik češeru sa crvenkasto obojenim sjemenim ljuskama. Dobro raste u dubokom, bogatom i dobro dreniranom ilovastom tlu bez primjese vapna. Ne podnosi niske temperature zraka, pa se češće uzgaja u primorskim krajevima.

Magnolije su poznate po velikim, blagomirisnim cvjetovima, bijele i raznim tonovima ružičaste do ljubičaste boje. Po svom prirodnom okruženju, magnolije su šumske biljke koje vole svježe šumske terene. Bolje uspijevaju na blago kiselim tlima, neke vrste magnolija uspijevat će i na vapnenim tlima, ali će biljka imati nešto slabije obojene listove.
Prirodnih vrsta magnolija ima oko 75. Riječ je o listopadnom i zimzelenom drveću ili grmlju koje potječe iz Sjeverne Amerike i istočne Azije. U europskim vrtovima kultiviraju se već odavno i smatraju se najljepšim cvatućim vrstama drveća i grmlja. Neki će možda odabrati ružu, rododendron i slično, ali svi će se složiti da je magnolija u cvatu divan prizor. Uspijevaju na suncu ili laganoj sjeni. Najbolje ih je saditi na mjestima zaštićenim od jakog mraza i vjetra. Vrlo su pogodne kao soliter na travnjaku, za rast uz zidove. Općenito se sade podalje od ostalih biljaka kako bi došle do punog izražaja. Vrijeme sadnje je travanj. Biljku treba saditi plitko, jer se korijen zakorjenjuje u površinskom sloju tla. Preduboka sadnja osnovni je razlog zbog kojeg mnoge magnolije ugibaju ili životare. Za sušnih razdoblja potrebno je redovito zalijevanje, i ne kopati ili saditi blizu stabljike. Prilikom presađivanja paziti da se što manje korijen “uznemirava”. Razmnožava se povaljenicama u rano ljeto. Kada se pri osnovi mladice-povaljenice stvori korijenje, za što je potrebno 6, 12, pa čak i 18 mjeseci, ukorijenjena mladica se odvaja od roditeljske biljke. Razmnožavanje reznicama je otežano.
Općenito, magnolije treba malo orezivati. Uklanjanje oštećenih, oboljelih, isprepletenih grana, vrši se odmah nakon cvatnje ili u kasno ljeto. Magnolije se dobro oporavljaju i tjeraju nove izbojke iz starog drveta.

Ponuda:

Mimoza (Acacia dealbata) – zlatni cvijet Mediterana je zimzelen, velik grm iz porodice Mimosaceae. Podrijetlom je iz Australije, gdje je kao i u Tasmaniji samonikla i dobro rasprostranjena. U Europu pa i Hrvatsku donijeli su je pomorci potkraj 18. stoljeća, od kada se kultivira. Ovaj grm raste do visine od 9 do 20 metara, na prirodnim staništima i do 30 metara visine, dosta brzo raste ako joj je tlo pogodno, a živi i 30-40 godina. Prepoznatljiva je po prelijepim izrazito žutim cvjetićima skupljenima u glavičaste metlice tj. grozdove u obliku kuglica. Listići su dvostruko perasti, sivozelene boje na sivosrebrnim i sivobijelim granama na kojima se nalaze i bodlje. Deblo je razmjerno kratko, glatke kore, i ima gustu široku krošnju. Cvate potkraj zime i početkom proljeća, u veljači i ožujku. Najviše joj odgovaraju pjeskovita i silikatna tla, a ne uspijeva na vapnenačkim. Na takvim tlima moguće ju je uzgojiti tako da se prvo uzgoji kalcificirana vrsta Acacia retinodes, pa se na nju cijepi Acacia dealbata.
Mimoza je biljka toplih područja, cijelu godinu voli biti na osunčanu mjestu, po mogućnosti
uz zaštićeni zid. U kontinentalnim područjima uspijeva, ali u staklenicima na temperaturama
između 3 i 8 stupnjeva C, a može izdržati i do 10 stupnjeva C u povoljnim uvjetima staništa. Niže temperature od toga teško podnosi, ako se temperatura neko vrijeme zadrži niže od 5 stupnjeva C, izboji joj propadaju pa treba izbjegavati područja s mrazom. U uzgoju u staklenicima najbolje joj odgovara kombinacija vrijesnjače i pijeska, uz dodatak tratinjače ili ilovače. Potrebno ju je redovito zalijevati i gnojiti do početka kolovoza. Gnojidba joj poslije može štetiti. U svibnju treba odrezati sve smrznute grane a one najstarije skratiti. Mimoze su izrazito nježno cvijeće. Kada primijeti i malu smetnju, zatvara svoje listiće i tek nakon 15-20
minuta ponovno će ih otvoriti. Stoga se vrlo često osjetljive ljude naziva mimozama. Godinama je bila neslužbeni australski nacionalni cvijet, a 1988. zlatna akacija (Acacia pycnantha) proglašena je nacionalnim cvijetom-amblemom Australije.

Ponuda:

10 sjemenki