Japanska mušmula ili nešpola (Eriobotrya japonica) je zimzelena voćka podrijetlom iz jugoistočne Kine, uvedena je u Japan gdje se udomaćila i uzgaja se tamo više od tisuću godina. Također se udomaćila u Indiji, dijelu Mediterana i Južnoj Americi. Srodnik joj je jabuka. Uvrštena je u suptropsko voće, ali bez problema podnosi temperaturu zraka i do -10 °C. Uz to dobro podnosi sušu, a nešto slabije jaki vjetar. Naraste 5-10 m u visinu, najčešće 3-4 m. Listovi su naizmjenični, jednostavni. Dugi su 10-25 cm i tamnozelene su boje. Cvjetanje započinje u listopadu, a završava u prosincu, u razdoblju kada je većina voćaka u fazi mirovanja i bez lišća. Cvjetovi se formiraju u piramidalnim grozdovima (metlicama) na vrhu jednogodišnjih izboja. Bijele su boje, a promjer im je 2 cm. Imaju pet latica. Imaju ugodan, sladak miris koji se može osjetiti s velike daljine. Plodovi su zreli u kasnu zimu ili rano proljeće. Veliki su 3-5 cm. Plodovi su ovalnog, zaobljenog ili kruškolikog oblika. Boja im je žuta, narančasta, ili rjeđe crvenkasta. Najslađi su kad su mekani i žuti. 30% ploda zauzima sjemenka.

Plodovi joj se koriste u pripremi želea, marmelade, sirupa, likera, itd. Također se često koriste i u pripremi voćnih salata. Mladi plodovi se koriste za pravljenje pita. Sirup japanske mušmule se u tradicionalnoj kineskoj medicini koristi za ublažavanje kašlja. U Japanu se jede svježa ili nekad konzervirana, jer joj plod zna biti presladak. Spominje se u drevnoj kineskoj književnosti, kao što su pjesme Li Poa. U portugalskoj literaturi se spominje još prije velikih zemljopisnih otkrića.

Ponuda:

20 sjemenki

Cedar (Cedrus) spada u rod crnogoričnih stabala, u obitelj biljaka Pinaceae. Prirodno stanište cedra je područje od zapadne Himalaje do istočnog Mediterana, na visinama od 1500-3200 m na Himalaji, odnosno 1000-2200 na Mediteranu. Vrste cedra uključuju Europski cedar (Pinus cembra), Sibirski cedar (Pinus sibirica), Korejski ili Mandžurijski cedar (Pinus koraiensis), i patuljasti cedar (Pinus pumila). Posebno je opće poznat postao Sibirski cedar, zahvaljujući knjigama Vladimira Megrea o Anastaziji i zvonkom cedru ruskom. Priča kazuje da ruski (Sibirski) cedar (Pinus siberica), stoljećima upija kozmičku energiju Sunca, planeta, etera i zvijezda. Poput mnogih drugih biljaka, cedar raste kako bi osigurao lijekove i hranu za čovječanstvo, a ako ne može obaviti tu ulogu (npr. radi udaljenosti od čovjeka), počinje zvučno zvoniti kako bi oglasio svoj položaj. Procesom fotosinteze biljke apsorbiraju energiju iz sunca, pretvarajući je u šećere (ugljikohidrate) ili "kemijsku energiju". Zbog knjige, tisuće i tisuće ljudi širom svijeta počinju saditi sibirski cedar u male posude na svojim prozorima. No nije u pitanju samo sibirski cedar, činjenica je da svi trebamo saditi više stabala bilo koje vrste kako bismo zamijenili one koje smo oduzeli prirodi.

Cedar je jedno od najljepših i najveličanstvenijih stabala u Sibiru. Tijekom mnogih stoljeća materijalna i duhovna kultura ljudi koji su živjeli s onu stranu Urala bila je usko povezana s cedrovinom. Nazivali su ga "Sibirskim divom", "dragocjenim drvetom" i "majčinskim drvom". Za mnoge ljude cedar je i sada car tajge, čudesno stablo, patrijarh sibirske šume.

Cedar je veliki iscjelitelj. Stanovnici Urala i sjeverne Europe poznavali su ljekovita svojstva cedra i stoljećima ga koristili u liječenju brojnih bolesti. Iglice su se koristile za pripremu vitaminskih napitaka, smola za liječenje rana, sjemenke za proizvodnju vrijednog biljnog ulja. Za razliku od putnika i stanovnika Zapada, stanovništvo Sibira nikada nije patilo od skorbuta. Ova zimzelena stabla dosežu 35-40 metara u visinu i do 1,5 – 2 m promjera. Sjemenke cedrovine su njegovi oraščići. Treba proći 26 mjeseci do stvaranja nježnog pupoljka na vrhu zrelog oraščića.

Sibirskom cedru potrebna je hladna klima za rast, stabla neće rasti u sjeni, ali prilično dobro rastu na suhom ili vlažnom tlu. U mladih stabala kruna je oštro zašiljena, dok se kod odraslih stabala prostrano širi. Gornje grane su poput lustera, podignute prema gore. Kora na mladim deblima i granama je pepeljasto-srebrna, kasnije postaje ispucala i sivo-smeđa. Iglice su 5 do 12 cm duljine, mekane, tamno-zelene i zadržavaju se na stablu 3 do 7 godina. Muški češeri prekriveni peludom obično se nalaze u središnjem dijelu krune, dok se ženski češeri nalaze na krajevima gornjeg izboja drveta. Samo gornji dio krune duljine od 1 do 1,5m (rijetko do 2m) nosi češere. Cedar raste sporo, živi 300 do 550 godina, a neka stabla žive i do 800 godina. Sibirski cedar je oštro kontinentalna vrsta. U svojoj zrelosti, zahtijeva svjetlo. Raste u najrazličitijem tlu, ali preferira drenirano, pješčano i ilovasto tlo. Loše podnosi zagađen zrak te presađivanje u zreloj dobi. Tijekom povijesti  koristili su se svi dijelovi drveta: iglice, kora, oraščići i drvo. Oraščići ruskog cedra izvor su trgovine stotinama godina jer se mogu jesti sirovi ili prženi, samljeti i pomiješati s vodom kao dio raznih napitaka, te istisnuti za iscjeljujuće ulje.
Šume cedra sijeku se još od doba faraona, Feničani su od njega gradili galije, car Salomon odredio je da se izgradi čitava flota od cedrovine. Car Salomon je Hram u Jeruzalemu izgradio u cijelosti od cedrovine, u njemu je sve iznutra bilo popločano cedrovinom, oltar je također bio od cedra i prekriven zlatom. Isto tako je od cedra izgradio svoj ogromni carski dvor, pri čemu je za taj dragocjeni materijal dao Hiramu više od dvadeset gradova, što jasno pokazuje koliko je cedar bio dragocjen.
Druidi - drevno keltsko svećenstvo - imali su duboko znanje o prirodi stabala, njihovoj povezanosti s ljudima i prostorom. Oni su povezivali sudbinu ljudi izravno sa životom i značajkama stabala. Posjedovanjem znanja o biološkim moćima stabala, svećenici su ih široko primjenjivali u svojoj medicinskoj praksi. Bez sumnje, stabla su pravi spremnici energije. Kao rezultat fotosinteze u zelenim dijelovima biljaka, stvaraju se ugljikohidrati bogati energijom i oslobađa se kisik. Ali, proces fotosinteze je nemoguć bez sudjelovanja solarne energije. Biljke primaju energiju prostora i pretvarajući je donose život na naš planet.

Ljekovita svojstva cedrovine spominju se u Bibliji. U trećoj knjizi Mojsijevoj, Bog uči svećenike kako da liječe ljude. Od svih biljaka, u nekim dijelovima knjige samo se cedar spominje kao ljekovit i iscjeljujućih svojstava (između ostalog, i u liječenju gube).
Oraščići su pravo blago cedrovih šuma. U njima je spremljena sva snaga cedra što ih čini jako hranjivima, tako da kvalitetom nadilaze suncokretovo ulje i mliječni maslac. Lokalno stanovništvo ga je koristilo u svakodnevnoj prehrani, a ulje se u 19. stoljeću moglo kupiti na bilo kojem sajmu. Danas se ulja proizvode hladnim prešanjem, tako da imaju malo kalorija, a puno ljekovitih svojstva. Ugodnog su okusa, svijetlo žute ili zlatno žute boje. Primjenjuju se u medicini, parfumeriji, u proizvodnji lakova, boja, itd.
Vlakna cedrovih oraščića sadrže veliku količinu aminokiselina koja je izuzetno važna za razvoj organizma u rastu, stoga su cedrovi oraščići važni u prehrani djece, tinejdžera, trudnica. Vlakna oraščića su vrlo probavljiva. Bogati su vitaminima E, F i C. Vitamin C odgovoran je za stvaranje mlijeka u dojilja, a kod njegovog nedostatka dojenje prestaje. Isto tako, sklonost nekih ljudi aterosklerozi može uzrokovati nedostatak vitamina E. Cedrovi oraščići također sadrže kompleks vitamina B koji normaliziraju aktivnost živčanog sustava, povoljno utječu na rast i razvoj čovjeka, poboljšavaju strukturu krvi.

Mladi vukovi tijekom promjene mliječnih zubi jedu cedrove oraščiće. Mesojedi koriste oraščiće ništa manje od biljojeda. Zrna oraščića sadrže vrijedne minerale, bogata su mikrovlaknima i potpuno su probavljiva. U narodnoj medicini cedrovo ulje je izuzetan terapeutski agens protiv tuberkuloze, ateroskleroze, hipertenzije. Cedrovi oraščići pomaži u oporavku od raznih bolesti kože, uključujući rak, ekcem, psorijazu itd. Cedrovo ulje i mlijeko korisni su u bolestima krvi, limfe. Za proširene vene preporuča se jesti cedrove oraščiće, a vene premazivati cedrovim uljem i lagano masirati. Cedrovo ulje se sve više i češće primjenjuje u tradicionalnoj medicini. Budući da je prirodna hranjiva tvar, cedrovo ulje praktički nema kontraindikacija u svojoj primjeni.

Ponuda:

Kadulja se ubraja među najljekovitije biljke našeg planeta. Njezino latinsko ime - Salvia officinalis - potječe od riječi salvare što znači spasiti ili liječiti. U grobnicama faraona ova biljka je bila glavni sastojak smjese za balzamiranje. Grčki liječnik Dioskorid koristio ju je za liječenje mnogih bolesti poput krvarenja, groznice, mokraćnih kamenaca i neredovitih menstruacija. U vremena Karla Velikog kadulju su sadili u svakom vrtu i smatrali najljekovitijom biljkom. Koristili su ju za liječenje skoro svake bolesti pa je zbog toga dobila status svete biljke.
Kadulja je svakako jedna od biljaka koju bi svi trebali imati u kućnoj apoteci. Ona ima antibakterijsko i antigljivično djelovanje. Smiruje, osvježava i okrepljuje, pomaže protiv bolova i visoke temperature. Kadulja je odlično sredstvo za pročišćavanje krvi i izbacivanje sluzi iz  organizma. Ona jača krvožilni sustav, stimulira cirkulaciju, djeluje protiv krvarenja i upala. Istraživanja su pokazala da kadulja može sniziti razinu glukoze u krvi što je čini korisnom kod dijabetesa. Nedavno se pokazalo i da kadulja poboljšava pamćenje i djeluje protiv Alzheimerove bolesti. Zbog svojeg jakog antiseptičkog djelovanja koristi  se u liječenju afti, neugodnog zadaha iz usta, problema s grlom i krajnicima, karijesa  i zagnojenja desni. Ako imate takvih problema - grgljajte čaj od kadulje.

Kadulja je čudesna biljka koja ima antibakterijsko, antigljivično i antiseptičko djelovanje, pročišćava krv, ublažava depresiju i stres, snižava temperaturu i djeluje protiv bolova, smanjuje razinu šećera u krvi, pomaže kod krvarenja i upala, regulira rad crijeva i želuca, pomaže kod migrene i reume, djeluje protiv učestalih povraćanja i proljeva, a bolje nego bilo koja druga biljka pomaže radu crijeva i želuca.
Povoljno djeluje na ženske tegobe. Poboljšava tonus rodnice, djeluje antigljivično, pomaže kod reguliranja menstruacije, uspostavlja hormonalnu ravnotežu i sprječava tegobe menopauze, kadulja pomaže radu bubrega i sprječava nastanak edema. Ova biljka također ima svoje mjesto i u kozmetici, pa tako predstavlja odlično  sredstvo za potamnjivanje kose i prikrivanje sijede kose.
Postoji mnogo vrsta kadulje, no u liječenju se koristi samo takozvana ljekovita kadulja - salvia officinalis. To je biljka koja raste pod mediteranskim podnebljem, ali se bez problema može uzgajati u lončanicama, voli suhu i sunčanu klimu pa ju treba smjestiti na najtoplije i najsunčanije mjesto. Najbolje uspijeva u siromašnom, pjeskovitom i slabo hranjivom tlu.
Kadulja je još u starom vijeku uživala vrlo visoki ugled kao ljekovita biljka. U ranom srednjem vijeku kadulju su monasi prenijeli u sjeverna područja, te se iz samostanskih vrtova brzo proširila i u najudaljenije seljačke vrtove. O njezinoj obljubljenosti i ugledu kao ljekovite biljke govori činjenica da je oko 1680. g. bila izdana knjiga od 400 stranica koja je opisivala samo ljekovitost kadulje. Moderna je medicina svojim kemijskim sredstvima potisnula kadulju, koja bi uistinu zaslužila zapaženo mjesto u svakom kućnom vrtu. Ljekovito djelovanje: u službenoj su upotrebi listovi kadulje. Listovi se beru u proljeće ili ljeto i suše se u hladu. Kadulja se može koristiti u obliku čaja, ulja, naljeva, uvaraka, vina, losiona i tinktura. Koristi se i u kuhinji kao začin kod pripreme umaka, juha i jela od povrća.

Čaj od kadulje se priprema tako da se 1-2 žličice kadulje prelije s 2 dcl vruće vode i pusti da odstoji 10 minuta. Čaj je poprilično jakog okusa i može biti  neugodan za piti.

Ulje od kadulje možete pripremiti tako da namočite punu šaku suhih cvjetova kadulje u litru kvalitetnog maslinovog ulja i ostavite na suncu mjesec dana. Procijedite i koristite za masažu kod probavnih tegoba i reume. Kaduljino ulje se može koristiti i u terapiji inhalacijom – za smirenje, poboljšanje pamćenja i koncentracije te kod gripe i prehlade. Malu količinu ulja kadulja promiješajte s baznim uljem i koristite lokalno kod neplodnosti, problema u menopauzi, za prevenciju infekcija urinarnog trakta,  za opuštanje mišića i ukočenog vrata. Ulje kadulje blagotvorno djeluje kod proširenih pora, zacjeljivanja rana, psorijaze, dermatitisa i čireva. Kaduljino ulje je najbolje kombinirati s uljem ružmarina, lavande, limuna i bergamota. Ne preporučuje se dugotrajno uzimanje visokih doza čaja od kadulje. Kaduljino ulje je snažnog djelovanja, zbog čega se mora oprezno koristiti jer može biti toksično. Kadulja se ne preporučuje trudnicama, osobama sklonima epileptičnim napadajima, osobama s visokim tlakom te dojiljama zbog mogućnosti manjeg lučenja mlijeka.

Svježi sir s kaduljom: Kadulja je odlična kao začin jer potiče rad probavnog sustava. Sastojci su: pola šalice svježe kadulje, češanj češnjaka, 250 g svježeg sira, 3 žličice soka limuna. Ubacite kadulju i češnjak u blender i dobro sameljite. Pomiješajte kadulju i češnjak sa sirom i limunovim sokom. Ostavite da odstoji jedan dan u hladnjaku radi boljeg okusa.

Ponuda:

50 sjemenki 

Obična kalina (Ligustrum vulgare), zimolezina, zimolez spada u porodicu Oleaceae (maslinovke), listopadni je do zimzeleni grm visine 3-5 metara. Izbojci su šiboliki, tanki, smeđi do maslinasto sivi. 
Listovi su nasuprotno raspoređeni, eliptični, 3-6 cm dugački.
Cvjetovi su dvospolni, mirisni, vrijeme cvjetanja je lipanj-srpanj, plodovi su 6-8 mm velike, crne bobice dozrijevaju u jesen.

Obična kalina je naša autohtona vrsta koja raste u šumama, šikarama i na rubovima šuma, najbolje se razvija na osunčanim i otvorenim položajima. Dobro podnosi orezivanje pa se može koristiti za podizanje živih ograda. Plodovima se hrane ptice te na taj način pridonose rasprostiranju vrste. Ima dobro razvijen korijenski sustav te se može koristiti u sanaciji erozivnih zemljišta, uzgaja se i kao ukrasna biljka. Vjeruje se da list i kora pomažu kod nekih kožnih bolesti, dok su bobice otrovne i nadražuju kožu, konzumirane u većoj količini izazivaju želučane tegobe, grčeve, zatajivanje cirkulacije.

Ponuda:

50 sjemenki

Drača (Paliurus spina) spada u porodicu krkavine (Rhamnaceae). Hrvatski nazivi su diraka, karkov i krkov. Rasprostranjena je u južnoj Europi, zapadnoj Aziji, u najtoplijim i najsušim područjima Mediterana, osobito Balkanskog poluotoka. Razgranati je listopadni grm visine 3-5 metara, sjajne sivosmeđe do tamnosmeđe kore. Mlade su grančice tanke i često ispresavijene pod gotovo pravim kutovima. Ogranci i izbojci nose parove jakih smeđih trnova od kojih je jedan duži, a drugi savijen unatrag poput kukice. Naziv vrste lat. Spina Christi znači Kristov trn jer je Krist po legendi okrunjen trnovom krunom pletenom upravo od drače. Ovalno-jajasti, sjajni tamnozeleni listovi dugi 2-4 cm i široki do 1,5 cm s tri uočljive žile zavojito su raspoređeni na ograncima. Maleni zelenkasto žuti cvjetovi su peteročlani, skupljeni u pazušnim cvatovima (grozdovima). Cvate od svibnja do kolovoza, a plod je prepoznatljiva drvenasta koštunica (šeširić, leteći tanjur) s dvije sjemenke okriljena širokim i valovitim krilcem promjera do 3 cm. Najčešće raste u gustim i neprobojnim šikarama koje često zauzimaju nepregledne površine, a nastaju kao krajnji degradacijski stadij termofilnih listopadnih šuma i šikara bjelograba (Carpinus orinetalis). Na južnim obroncima drača raste i do 1000 m nadmorske visine. Iako joj pogoduju pjeskovito-ilovasta tla, dobro uspijeva i na raznim drugim tipovima tala, a otporna je na sušu i na niske temperature pa dobro uspijeva i na kontinentu.

Plodovi drače jestivi su u svježem i sušenom stanju, okus im je kiselkast i podsjeća na sušenu jabuku no nisu vrlo ukusni. Sadrže puno celuloze pa su stoga teže probavljivi, a zbog sadržaja tanina mogu poslužiti za pripremu čaja za zaustavljanje proljeva. Sasušeni mljeveni plodovi dodavani su brašnu u doba oskudica. Danas se drača sadi kao dekorativni grm ili za sigurnosne živice.

Ponuda:

20 sjemenki

Krhka kositrenica (Ephedra fragilis) je viseći grm koji je rasprostranjen istočnim Mediteranom od Hrvatske do Sirije i Kurdistana. Drugi nazivi biljke su puzava kositrenica, krta kositernica. U Hrvatskoj se javlja u krševitim predjelima Dalmacije. Obično raste na kamenjaru, zidovima, šikari, pjeskovitim obalnim područjima, a najdraža joj je vapnenačka podloga. Kroz riječne tjesnace i jezerske kotline prodire dublje u unutrašnjost. Razgranat grm (lijana) je visine do 8 metara, s dugim, tankim, krutim granama, koje se penju i vise po drveću i stijenama ili pužu. Grančice su krhke i člankovite, promjer mladih grana je oko 3 mm, a srčika im je bijela. Kora grančica je tamnozelena, listovi su do 2 mm dugi, malobrojni i ljuskasti. Cvjeta od siječnja do travnja pa i dulje. Plod je jednosjemeni ili dvosjemeni bobičasti češerić, ovalnoga oblika, 8-9 mm dug, izvana obavijen žarko crvenim mesnatim ovojem.

Javlja se u dva različita oblika - var. campylopoda i var. macedonica Košanin. Tipski oblik campylopoda rasprostranjen je na čitavom arealu vrste na vapnenačkoj podlozi. Odlikuje se razmjerno krutim i lako lomljivim granama te kratkim lišćem. Var. macedonica je nedovoljno istražen oblik koji je poznat samo iz područja Makedonije. Odlikuje se izrazito tankim (do 2 mm), krutim i znatno manje lomljivim granama od tipičnoga oblika. Lišće je razmjerno dulje te zajedno s rukavičastim ovojem doseže duljinu od 5 mm. Taj oblik dolazi na serpentinskoj podlozi, gdje puže po tlu ili se penje po drveću i grmlju.
Biljke iz porodice Ephedra su služile u narodnoj medicini protiv astme, katara pluća, visoke temperature i prehlade, te za ubrzavanje krvotoka. U Kini se više od 5000 godina kuhaju čajevi od grančica različitih vrsta kositrenica kako bi se postigla velika izdržljivost i snaga potrebna u čestim bitkama. Taj je čaj danas izričito zabranjen i smatra se doping sredstvom u sportaša jer stimulira simpatički sustav. S vremenom su u medicinu ušle i Indijske vrste kositrenica, a u novije vrijeme se u tom smislu istražuju i mediteranske vrste. Zajedničkim nazivom Efedra nazivaju se brojne vrste kositrenica koje sadrže razne alkaloide, pogotovo efedrin, široko reklamiran u različite svrhe primjerice kao ''najbolji za skidanje masnog tkiva''.

Ponuda:

20 sjemenki 

Melija (Melia Azedarach) je listopadno drvo porijeklom sa Himalaja, brzog rasta, visine 12 do 15 m , otporna vrsta na sušu ali osjetljiva na mraz. Podnosi niske temperature do –14 C. Ne bira zemljište i dobro podnosi umjereno orezivanje, zbog plitkog korijena lako strada od vjetroizvala, a zbog krtih grana lako strada od granoloma. Krošnja je rijetka , cvjetovi u metlicama dugim do 30 cm, crvenkasto-ljubičasti veličine do 2 cm, sa 5 slobodnih latica i prašnicima sraslim u tamnopurpurnu cijev. Jako mirišu na vaniliju. Plodovi veliki do 15 mm, u početku zeleni kasnije se smežuraju i dobiju žućkasto smeđu boju, ostanu na stablu i nakon opadanja lišća 2 – 3 godine. Porijeklom je iz Azije i Australije, autohtona u mnogim krajevima sa tropskom i umjereno toplom klimom. Razmnožava se sjemenom koje ima veliku moć klijanja, i u proljeće reznicama. Crvenkasto drvo služi za izradu namještaja i glazbenih instrumenata. Koštice su po sredini šuplje pa se koriste za izradu nakita i molitvenih krunica, zbog toga je još zovu Očenašica. Ekstrat listova odbija skakavce, treba biti oprezan sa plodovima jer su otrovni.

Ponuda:

50 sjemenki

Stupasti kaktus - Trichocereus peruvianus. Južna Amerika domovina je za oko tridesetak vrsti grmolikih ili drvolikih cereusa koji u prirodnom okružju narastu i do deset metara, no u uzgoju rastu znatno sporije. Ime ovom rodu kaktusa dolazi od latinskog cereus- voštan, što se odnosi na njihov rast uspravan poput svijeća. Plavozelene stabljike su rijetko narebrane, ponekad sa samo četiri rebra. Pri vrhu stvara krupne, ljevkaste, uglavnom bijele cvjetove koji se otvaraju tijekom noći. Cereusi se uzgajaju i kao podloge za kalemljenje kaktusa jer vrlo dobro prihvaćaju razne vrste plemki.
Pri uzgoju nema posebne zahtjeve tako da podnosi i manje osunčana staništa i poneko pretjerano zalijevanje. I u kućnim uvjetima raste dobro te je glavni problem s ovim čudnim kaktusom kamo s njim kada postane prevelik. Prema nekim novijim istraživanjima ovaj kaktus ima dobru moć upijanja negativnog kompjuterskog zračenja te se preporuča kao dekorativni detalj u prostorijama s mnogo kompjutera.

Ponuda:

100 sjemenki 

Divlja šparoga (Asparagus acutifolius) je grmolika, drvenasta trajnica, vrlo razgranata do 1 metar visoka. Narodni nazivi su Oštrolisna šparoga, Sparožina, Šparog. Stabljike su bridaste, izbijaju iz podzemnih gomoljčića. Starije stabljike su sivkaste i mogu se penjati po drugim biljkama ili drugačijoj podlozi. Glavni ogranci imaju čvrste, trnovite ljuske. Biljka je dvodomna, pa se muški i ženski cvjetovi razvijaju na posebnim jedinkama. Cvjeta od travnja do lipnja, cvjetovi su maleni, dugi oko 3 mm, žućkastozeleni i mirisni. Plod je bobica, u zrelom stadiju s crnim ovojem, koja ima 1-2 tvrde sjemenke.

Rasprostranjena je na području Mediterana, u šumama, u sklopu makije, uz suhozide i stare zidove, po kamenjarima i uz šumske putove. Odgovaraju joj poluzasjenjena i vlažna mjesta a može se pronaći do 1200 m nadmorske visine. Mladi izbojci rastu iz podzemnih dijelova biljke svakog proljeća, obično nakon kiša i zatopljenja. Postojanje gomolja biljci omogućava preživljavanje i ponovni brz rast nakon npr. požara. Mladi izbojci se skupljaju i pripremaju za jelo, ali s listanjem i cvjetanjem brzo gube kulinarska svojstva i postaju prilično gorki i nejestivi.

Biljka ima i farmakološka svojstva, posebno diuretičko jer nakon konzumiranja šparoga, mokraća ima vrlo karakterističan miris koji se povezuje s izlučivanjem nekih tvari sadržanih u biljci, a znatno utječe i na snižavanje krvnog tlaka. Od četiriju hrvatskih vrsta samo opisana nije zakonom zaštićena, a i jako se razlikuje od ostalih triju po drvenastoj stabljici i crnim plodovima.

Ponuda:

20 sjemenki

Pasji trn (Hippophae rhamnoideae) je mali grm, koji nerijetko može narasti i kao drvo visoko do 5 m. Glavni korijen prodire duboko u zemlju, a korijenovi izdanci se prostiru puzavo i daleko od glavnog korijena. Trnovite grane su glatke i tamno-crveno-smeđe boje. Vrbi slični listovi s donje su strane bjelkasto-sjajni. Cvjetovi su neugledni, a plodovi sjajne bobice narančasto-crvene boje, jajastog oblika, 7-8 mm duge i 4-5 mm široke, imaju kiselkast blago aromatičan i svježe trpak okus. Vrijeme cvatnje je travanj, a vrijeme sazrijevanja plodova rujan i listopad.
Pasji trn uspijeva kako na pješčanim sprudovima uz more, tako i na obalama rijeka i nagibima riječnih korita i alpskih potoka. Biljka je u svojim zahtjevima vrlo skromna, voli vapnene podloge, a često se u mnoštvu pojavljuje na pjeskovitim i šljunčanim tlima. Pasji trn je vrlo prikladan za učvršćivanje rahlih zemljišta koja pužu, pa se radi toga dosta sadi na padinama i nagibima uz autoputeve, a može se preporučiti i za sadnju zelenih ograda. Pasji trn je vrlo obljubljena biljka čijim se bobicama hrane fazani pa ih se na taj način veže uz stanište biljke.
U ljekovite svrhe sabiru se u jesen bobice (Fructus Hippophae rhamnoideae). Sadrže na kalcij vezanu jabučnu kiselinu, kvercitin, masno ulje, manit, vinsku i maslačnu kiselinu i prije svega vrlo mnogo vitamina C. Pasji trn s obzirom na sadržaj vitamina C premašuje sve poznate sorte voća i povrća čak i limun, koji je inače poznat po bogatstvu vitamina C. Zanimljivo je, međutim, upravo visoko kolebanje sadržaja vitamina C u bobicama pasjeg trna, što bi se među ostalim moglo objasniti klimatskim utjecajima. Kod kišovitog ili oblačnog vremena sadržaj vitamina C je relativno malen, dok za sunčanog vremena ponovo osjetno raste.
Bobice pasjeg trna sadrže osim toga još vitamin A, grupu B vitamina, vitamin E i vitamin P koji, kako je poznato, još pojačava djelovanje bogatstva vitamina C. Sadržaj bobica vitaminom A vrlo je značajan i od mnogo voća često nadmoćniji.
Tako jedinstveno mnoštvo vrijednih ljekovitih i djelotvornih tvari ističu pasji trn kao ljekovitu biljku naročitog položaja. Uslijed sadržaja vitamina C, bobice pasjeg trna su jedno od najdjelotvornijih zaštitnih i obrambenih sredstava protiv infekcije organa za disanje. Osim toga vitamin C pridonosi funkciji krvnih žila, pospješuje disanje stanica, vrlo je važan kod stvaranja kostiju i za očuvanje zubnog mesa zdravim, krvarenja zubnog mesa, bljedoće, tjelesne slabosti, glavobolje, kod osjećaja nevoljkosti, tjelesnog i duševnog umora, kod pomanjkanja mogućnosti koncentracije, pomanjkanja apetita.
Marmelada od bobica odlična je na kruhu, a pomiješana s mlijekom ili jogurtom ne samo da je ukusna, nego povisuje i kvalitetu ovih namirnica.
Iako su se u starom vijeku bobice pasjeg trna upotrebljavale u liječenju životinja, kasnije se nisu mogla naći nikakva upozorenja na tu biljku. U zadnjim desetljećima pasji trn se upotrebljava samo kao ukrasni grm u parkovima i vrtovima. Tek na temelju rezultata istraživanja ljekarnika Lohnera iz Munchena, pasji trn je postao iz ukrasnog grma ljekovita biljka od tako velike važnosti.

Ponuda:

100 sjemenki