Tetivika (Smilax aspera) dolazi iz porodice ljiljana (Liliaceae), narodni naziv je i Crvena tetivika. To je zimzelena poludrvenasta penjačica ili puzeći grm visine 2-5 metara, tanke i zelene kore. Vitke, duge stabljike, cik-cak rasta, bodljikave su ili sasvim glatke, mlade grančice i rubovi listova redovito su bodljikavi. Naziv vrste dolazi od lat. Aspera = gruba, bodljikava. Tamnozeleni listovi srcasto su trokutasti, sjajni i dugi do 10 cm. Zelenkastobijeli mirisni cvjetovi, skupljeni su po 5-30 u visećim klasovima na razgranjenim stabljikama. Vrsta je najčešće dvodomna, muški i ženski cvjetovi razvijaju se na odvojenim biljkama. Cvate od kolovoza do listopada, plod je okrugla crvena bobica, do 6 mm u promjeru, sa 1-3 sjemenke koje dozrijevaju u veljači.
Uz pomoć vitica i bodlji, tetivika se povija i penje oko stabala i grmlja u šumama i makiji, kao i po stijenju i drugim podlogama. Rasprostranjena je kako na Mediteranu, tako i u južnoj Europi, Aziji pa do Indije.

Rod Smilax dobio je ime po Grčkom mitu, smrtnik Crocus i šumska nimfa Smilax silno su se ljubili, ali je ta ljubav završila tragično. Mladić je pretvoren u livadni cvijet (Crocus = šafran), a šumska nimfa u penjačicu – tetiviku. Mladi izbojci s listovima u proljeće se pripremaju poput šparoga, a ekstrakt korijena dodaje se nekim bezalkoholnim pićima koja su popularna na dalekom istoku. Djeluje kao izvanredan i još i danas jedan od najpopularnijih narodnih pripravaka za proljetno čišćenje krvi jer pospješuje krvotok, disanje i opći metabolizam, čime se izbacuju nakupljene štetne tvari i postupno poboljšava opće stanje organizma, a stoljećima se upotrebljavala i kao lijek za sifilis te psorijazu. Zrelim se zdrobljenim plodovima mnogi narodi služe kao sredstvom za uništavanje kožnih nametnika i kao izvorom crvene boje. U hortikulturi svojom je bodljikavošću tetivika poslužila kao izvrsna bodljikava žica. Crvena tetivika jedina je vrsta svog roda u našoj flori. Uz obalu mora zna se naći i njezin oblik crnih plodova, zvan Crna tetivika, koji se osim po boji zrelih bobica i nešto manje bodljastim listovima ne razlikuje od crvene pa danas i nije priznat kao posebna vrsta.

Ponuda:

500 sjemenki

Chamaerops humilis - Mediteranska lepezasta palma je prilično otporna palma. Otporna je do -13°C i stvara niže drvo, do 8 m te ponekad stvara grmove od više stabala. Ova vrsta je izrazito heliofilna pa stoga traži puno sunca. Po obliku je vrlo varijabilna.
Lišće je zeleno do tamnozeleno. Na stablu, koje se blago širi od podnožja ka vrhu su primjetni ostaci peteljki, uglavnom pretvoreni u bodlje. Stvara izdanke iz korijena pomoću kojih se može razmnožavati. Cvjetovi su žute boje. Ovu palmu treba normalno zalijevati no može izdržati duge periode suše. Smatra se da je jedna od dvije europske autohtone palme, a definitivno je jedina koja se može naći na kontinentalnom dijelu. Na jadranskoj obali donedavno nije bila prisutna u značajnijim količinama međutim u zadnje vrijeme se počinje saditi po parkovima a osobito u betonske žardinjere kao ukras primorskih gradova.

Ponuda:

10 sjemenki

Kalanchoe daigremontiana spada u porodicu Brassicaceae, biljke iz ove porodice crpe vodu iz svojih sukulentnih listova. Njihova nalazišta su širom svijeta ali najviše na sjevernoj polutki i južnoj Africi za ta područja je specifično suho i hladno područje gdje nema mnogo vode.
Ova porodica uključuje preko 1400 vrsta u 33 roda. Mnoge od ovih biljaka su veoma popularne u vrtlarstvu: mnogi članovi imaju neobičan intrigantan izgled i zahtijevaju samo minimalnu njegu.
Rasprostranjena je u Africi, Madagaskaru i dijelovima Azije. Preferira veće temperature, iako može podnijeti i niže ako se drži na suhom. Zahtijeva dobro osvjetljenje, pa bi se za zimskih mjeseci trebala držati na suncu, a tijekom ljeta poželjno je izbjegavati prejako sunce. Kako spada u sukulente, zemlja se treba osušiti između zalijevanja  i to je posebno važno za perioda dormacije. Presađivati se može obrezivanjem i to u proljeće. Razmnožava se stvarajući mladice oko ruba listova koje opadaju s biljke i izrastaju u nove individue.
Oblici variraju od patuljastih do onih koji narastu u visinu od 2 metra. To su vrlo omiljene biljke ne samo zbog atraktivnog lišća i lijepih nakupina cvjetova, nego i zbog jednostavnog uzgoja, u svakoj mješavini zemlje uz dosta vode tokom ljetnih mjeseci. Zimska minimalna temperatura je 8°C, a neke vrste zahtijevaju i višu, uz povećano zalijevanje, jer u protivnom počinje otpadati lišće. Rastu na sunčanom položaju i u polusjeni, a najbolje rezultate daje uzgoj pod zasjenjenim staklom.

Ponuda:

50 živorodnih klica

Carpobrotus glaucescens ili bigface, porijeklo mu je istočna Australija. Ime carpobrotus dolazi od grčkog karpos (voćni) i brota (jestiv). Carpobrotus je slano svježe voće,okus mu je sličan slanoj jabuci, nekada je bio zamjena za sol. Plod se može jesti kuhan ili koristiti spremljen kao kiseli krastavci. Listovi se koriste kao ljekovito sredstvo za čišćenje.

Carpobrotus je južni rod (grupa) sukulentnih puzavica iz biljne porodice mezembrija (Mesembryanthemaceae), ranije 'Aizoaceae', a od drugih sličnih rodova se najlakše razlikuje po trokutastim listovima. Sadrži dvadesetak pustinjskih i obalnih vrsta, najviše samoniklih iz južne Afrike, te pojedine još iz Australije i Južne Amerike. Od tih su većinom 2 sađene i podivljale u Sredozemlju i na Jadranu, a razlikuju se bojom cvijeta i oblikom lisnih bridova.
Drugi i kod nas najčešći je Carpobrotus acinaciformis, koji ima tamnije roza-lila cvjetove i posve glatko-ravne bridove lista (nisu nazubljeni). Taj prirodno raste u slanim polupustinjama i uz more, a voli alkalno-bazična i slana tla i izvrsno podnosi vapnenački kameni krš. Uz stalno obilje soli (kao antifriz) prezimi do desetak ispod nule, ali bez soli promrzne već na -5C do -6C. Zato je ovaj često sađen i obilno podivljao na morskim obalama uz cijeli Jadran od Istre do Bara, ali već u bližem zaleđu bez soli - unutarnjoj Istri i dalmatinskoj Zagori i Hercegovini obično promrzne.

Ponuda:

Reznica (10-15 cm)

Mirta (Myrtus comunis), mrča, mrčica je, aromatični, zimzeleni grm iz porodice Myrtaceae. Raste na Mediteranu gdje je donešena s istoka u  prapovijesno doba. Mirta se smatrala svetom biljkom, slično kao lovor. U grčkoj motologiji pripadala je božici Afroditi ali i Demetri a u rimskoj - Veneri. Kod Židova je ona jedna od 4 svete biljke. Kod nekih europskih naroda i u Ukrajini cvijet mirte se nosi na vjenčanjima. Na Mediteranu je ona simbol ljubavi i besmrtnosti.
Mirta raste i kod nas na južnom i srednjem Jadranu, Kvarnerskim otocima i u Istri kao tipični predstavnik makije. Ima mirisne kožaste listove i bijele zvjezdaste cvjetove koji se javljaju od travnja do kolovoza. Plod joj je mnogosjemena tamno-plava boba. Mirta je začinska i ljekovita biljka. Od listova se dobiva eterično ulje koje se primjenjuje u aromaterapiji a od bobica se prave razni likeri, želei, začini. Bobice su se, u doba gladi, sušile i mljele te upotrebljavale kao zamjena za brašno.Sušene, mljevene bobe služe kao zamjena za papar a cijele se stavljaju kao začin umacima. Listovi, također, služe kao začin koji mesnim jelima daje posebam okus. Drvo mirte upotrebljeno kao gorivo na roštilju poboljšava okus mesnim jelima sa roštilja. Na Korzici i Sardiniji se od mirte prave aromatični likeri zvani Mirto. Postoji Mirto Rosso (od zrelih bobica) i Mirto bianco (od listova mirte). Rade se maceracijom bobica odnosno lišća mirte u alkoholu. Na Sardiniji se od bobica pravi i pjenušac zvan Myrtus Spumante dolce.

U ljekovite svrhe se najviše koristi eterično ulje mirte koje djeluje protuupalno, antibakterijski, čisti dišne puteve, olakšava iskašljavanje, pomaže kod upale sinusa i herpesa.
Miris ulja mirte razbuđuje, poboljšava koncentraciju, povećava hrabrost i samopouzdanje. Od mirte se  pravio tamjan koji je u prošlosti bio vrlo cijenjen. Treba naglasiti da se eterično ulje mirte, kao uostalom ni druga etrična ulja, ne smije uzimati oralno jer može biti vrlo otrovno.
Ekstrakt biljke štiti od čira na želucu pokazale su studije rađene na štakorima. Također pomaže kod crijevnih bolesti, probavnih smetnji, bolesti mjehura, sluznice usta i osjetljivog zubnog mesa. Ekstrakt mirte pospješuje rast kose. Mirta se upotrebljava i kao dekorativni grm. U tu svrhu stvoreni su razni varijeteti a zgodno se da obraditi i kao bonsai drvo.

Ponuda:

50 sjemenki

Rogač je zimzelena biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae), čija je pradomovina područje Mediterana. Poznata je od pradavnih vremena, a cijenjena je zbog svojih plodova. Poznata je još i pod nazivom  Kruh svetog Ivana, jer se po predaji Ivan Krstitelj njom hranio dok je živio u divljini.
Samo stablo je vrlo razgranato, širokog debla, grube smeđe kore, krošnja je gusta s brojnim listovima. Plod je u obliku mahune s mesnatim vanjskim dijelom i tvrdim sjemenkama smještenima unutar  mahune. Stablo može narasti i preko 10 metara. Ima dubok i jak korijen. Rogač uspijeva na toploj mediteranskoj klimi, iako ne podnosi dobro preveliku količinu vode. Danas je raširen i u područjima Južne Amerike.
Zanimljivo je istaknuti da se rogač spominje i u Novom zavjetu i u Talmudu. Rogač se stoljećima upotrebljavao kao važna namirnica za ljudsku prehranu, kao i za prehranu stoke. Vrlo dobra osobina rogača je da su se plodovi mogli sačuvati godinama na stablu, doduše donekle osušeni, ali još uvijek upotrebljivi. Kao obično sladilo se upotrebljavao do pojave drugih sladila. Danas je izgubio svoju važnost u ljudskoj prehrani, upotrebljava se još u prehrani stoke i kao zamjena za kakao prah. Također se upotrebljava i u duhanskoj industriji i za kozmetiku.

Ponuda:

10 sjemenki

Žižula (Ziziphus zizyphus), zvana još i žižola, ćićindula, čičimak i cicindra , poznata i kao kineska datulja. Uzgaja se na Mediteranu, širom Azije, kao i u SAD-u u novije vrijeme. Kod nas je prisutna samo u primorju, posebno na području od Dubrovnika do Trogira.
Žižula je grmolika biljka ili manje stablo visine do 5 m a sa gustom krošnjom i povijenim granama. Na granama se nalazi veliki broj oštrog trnja i manje grančice duge do 25 cm. Na grančicama rastu mali, sjajni i blago nazubljeni listovi. Cvjetovi su maleni, dvospolni i privlačni pčelama. Na istim grančicama rastu cvjetovi i plodovi, a one otpadaju po završetku vegetacije. Plodovi su jajasti i oblika masline, kao nedozreli su svijetle zelene boje. U rujnu počinju mijenjati boju, lagano žute, a zatim poprimaju jarku crveno-narančasto-smeđu boju. Krajem rujna ili početkom listopada plodovi se beru i upotrebljavaju. Meso ploda je svijetle, žućkasto-zelene boje, ugodnog, slatko-kiselog okusa, a u sredini je tvrda koštica.

Žižula raste u toplim krajevima, a odlikuje se velikom otpornošću na temperaturne promjene, tako ljeti može izdržati i preko 40°C i sušu, a kada odbaci svoje grančice, postaje vrlo otporna i na hladnoću, u razdoblju mirovanja podnosi temperaturu i do -25°C. Plod se jede sirov, te djelomično ili potpuno osušen. Također, od plodova žižule rade se marmelade, sokovi i rakija na bazi lozovače.

Plod se preporučuje zbog visokog sadržaja korisnih sastojaka i vitamina C, za sniženje krvnog tlaka i za liječenje želučanih i crijevnih tegoba. Plodovi, lišće i kora žižule koriste se u farmaceutskoj industriji za proizvodnju lijekova i čajeva.

Ponuda:

10 sjemenki

Sljez je trajnica s dobro razvijenom zeljastom stabljikom koja naraste i preko 1 m u visinu. Biljka cvate od svibnja do rujna.
Ljekoviti su svi dijelovi biljke, korijen, listovi i cvjetovi. Za lijek se beru prvenstveno listovi, od lipnja pa sve do sredine rujna, i cvjetovi za vrijeme cvatnje biljke. Listovi se beru sa što kraćom peteljkom i to samo potpuno zdravi listovi koji po sebi nemaju nikakvih mrlja. Cvjetovi se smiju brati samo po suhom vremenu kada su potpuno otvoreni. I cvjetovi i listovi suše se u hladu u vrlo tankom sloju, na toplom i prozračnom mjestu. Korijen biljke iskapa se u ožujku, travnju i listopadu.

Ljekovitost biljke:
Crni sljez je biljka koju su cijenili još stari Kinezi prije 5000 godina kao biljku koja rastvara sluz i otklanja probavne smetnje. Mladi listovi u svježem stanju sadrže dosta vitamina C, karotena, željeza i kalcija. Mogu se pripremiti kao varivo slično špinatu ili dodati juhama od povrća. Cvjetovi se koriste za ukrašavanje salata i drugih jela. Biljne sluzi lokalno djeluju na kožu i sluznice te sprječavaju i ublažavaju upale u probavnom traktu.

Ponuda:

20 sjemenki 

Bršljan (Hedera) je zimzelena drvenasta biljka penjačica iz porodice Araliaceae. Drugi nazivi za ovu biljku su: barsijan, beštran, bršljen i brštan.
Ova penjačica naraste 20-30 m u visinu na za nju prikladnim mjestima, kao što su drveća, klifovi i zidovi. Javlja se na vlažnim i humusnim zemljištima, ali dobro podnosi i kamenita i vapnenasta tla, voli vlažan zrak. Odlikuje se kožastim zimzelenim listovima koji na jednoj biljci mogu doći u više različitih oblika. Listovi mogu biti zeleni ili prošarani kremastobijelim ili srebrenastim prugama, a dugi su 50-100 mm. Cvjeta od kraja ljeta do kasne jeseni, točnije od kolovoza do listopada. Cvjetovi su bijelozelene boje. Plod su tamnoplave bobice promjera 6-8 mm. Plodovima bršljana hrane se mnoge ptice, pa one tako rasprostranjuju njihove sjemenke. U svakom plodu se nalazi 1-5 sjemenki. Svi dijelovi bršljana su gorkog okusa i otrovni, a ljekovitost i otrovnost biljke potječe od saponizidnih materija.
Bršljan može doživjeti i do nekoliko stotina godina starosti, ima vrlo spor prirast. Bršljan se koristio pri uređenju rimskog vrta, no posebnu popularnost stekao je u Viktorijansko doba, kada se proširio diljem svijeta.

U prošlim je vremenima bršljan bio simbolom plodnosti i besmrtnosti. Razlog tome vjerojatno je činjenica što je iznimno otporan i ostaje zelen tijekom cijele godine. Rani su kršćani svoje mrtve polagali na podlogu od bršljanova lišća. Slike bršljana mogu se naći u mnogim srednjevjekovnim crkvama, a bršljan se i danas nalazi na mnogim grobovima.
Budući da je čvrsto pripijen uz drvo, bršljan je često simbol vjernosti i sretnog braka. Zbog njegove podatnosti i omatanja oko podloge pri rastu, bršljan je i simbol ženstvenosti.
Iako je još otac medicine Hipokrat pomogao bršljanu da stekne iznimnu popularnost u liječenju, nije ništa znao o njegovim iscjeliteljskim svojstvima. Vjerovao je da u biljkama žive bogovi i duhovi koji im daju iscjeliteljske moći. Od 16. stoljeća posvećuje se sve veća pozornost bršljanu kao lijeku protiv upala dišnog sustava. U 19. stoljeću jedan liječnik je primijetio da djeca u nekim dijelovima južne Francuske manje pate od kašlja jer piju mlijeko iz malih posudica izrađenih od dijelova bršljanova drveta. Bršljan sadrži djelotvorne tvari, saponine, koji se izdvajaju iz listova, a svoje ime zahvaljuju činjenici da stvaraju pjenu kad se otope u vodi. Nakon brojnih kliničkih ispitivanja, čiji su rezultati pokazali i dokazali djelotvornost bršljana odnosno njegova aktivnog sastojka alfa-hederina u liječenju kašlja, opisan je i njegov mehanizam djelovanja u stanici.

Ponuda:

50 sjemenki

Brnistra se često naziva i žuka pogotovo u Dalmaciji. Brnistra raste kao grm ili maleno stablo. Krase je žuti mirisni cvjetovi promjera 1-2 cm. Ime grada Splita prema jednoj teoriji vuče korijen iz grčkog imena za brnistru.
Ne tako davno, brnistra se upotrebljavala za vezanje, umjesto užadi. Bogata je eteričnim uljima.

Ponuda:

20 sjemenki