Šipurika ili šipak trajan je grm visine 2 do 3 metra. U prvoj godini pojavljuju se uspravni izboji koji se, u sljedećim godinama, razgranjuju u mnogobrojne savijene i viseće grane. Cijeli grm je obrastao oštrim i prema dole savijenim bodljikama. Listovi su neparno perasti, a listići jajastog oblika i oštro nazubljeni. Cvjetovi su bijele do bijelo-ružičaste boje. Cvjetovi su ugodna mirisa, a plodovi kiselkasto-slatka ukusa što steže. Sjemenke su bez mirisa, ali zato čaj ima veoma ugodan miris.
Narod ga još zove šipkova ruža, šipkovina, a u primorju srbiguzica. Tu biljku još nazivaju kraljica cvjetova. Latinsko ime joj je rosa canina, što bi u prijevodu značilo pasja ruža. Stari Rimljani su vjerovali da korijen biljke liječi bjesnoću kod pasa pa odatle potječe i znanstveno ime. Raste na planinama i u ravnicama a najčešće uz živice, pašnjake te uz primorske međe. Ugodna šetnja po prirodi može biti i korisna jer od sakupljenih crvenih plodova divlje ruže mogu se napraviti krasna marmelada likeri i čajevi.
Grm na kojemu raste visok je toliko da ga možete sami brati, uživajući u prirodi. Plod divlje ruže sazrijeva i omekšava u jesen od rujna do sredine studenog. Biljka cvate u kasno proljeće s lijepim ružičastim ili bijelim ružicama ugodnog mirisa. Cvijet ima pet latica. Te latice se beru u proljeće prije nego se potpuno razviju. Od njih se priprema slatko. Latice se mogu dodati salatama, mlijeku ili jogurtu. Na Bliskom istoku koriste ulje ruže za parfimiranje slastica. Listovi su bogati vitaminom C, beru se dok su mladi i suše se za čaj. Osim lišća veliki postotak vitamina C ima i njegova mesnata peteljka.

Plodovi su jajastog oblika, narančasto-crvene boje na površini sjajni. Najbolje ga je brati nakon prvih mrazeva. Plod je pun sjemenaka. Najviše vitamina C ima zreli šipak koji još nije omekšao i počeo gubiti svjetlo crvenu boju. Uz C vitamin sadrži vitamine B1, B2, E, K, voćne kiseline, pektin, karotin, te vanilin koji daje ugodnu aromu. Čak i osušeni šipak sadrži određenu količinu vitamina C. Od svježih plodova može se napraviti sok. Od osušenih dobar je losion za umorne oči. A od sjemenki koje treba spremiti na suho i prozračno mjesto tijekom zime u proljeće je najbolje skuhati čaj. On će pomoći da se iz tijela pročiste sve otrovne tvari i višak tekućine.

Za sušenje treba brati lijepe zrele šipke koji nisu potpuno sazreli i previše omekšali. Svaki šipak treba razrezati uzdužno i osušiti. Kad se osuše treba ih sitno izrezati i samljeti. Tako osušen i samljeven šipak koji je zadržao boju najviše je na cijeni. Od tako samljevenog šipka pripravlja se čaj kojemu nije potrebno dodavati šećer zbog većeg postotka šećera u samom plodu. Osušeni šipak može se kombinirati sa drugim čajevima jer je ugodna okusa.

U siromašnim slojevima je služio kao vrijedna hrana. I danas narodna medicina koristi šipak za liječenje mnogih bolesti zubobolje, dizenterije i padavice. Čaj od šipurike otklanja umor, malaksalost, bljedolikost i sve druge tegobe nastale pomanjkanjem vitamina C. Odlično djeluje na probavni trakt i na izlučivanje mokraće. Čaj se preporuča i za sprječavanje kamenca u bubrezima i mokraćnim kanalima. U gastronomiji se upotrebljava za pravljenje kompota, kolača, juha i drugih jela. Kuhanjem šipurika ne gubi vitamin C.

Ponuda:

10 sjemenki

Glogovica je najviše rasprostranjena u području Mediterana. Prirodno stanište mu je od južne Europe do Kavkaza po suhim, kamenim i sunčanim mjestima. Pojedine grane grma pune crvenih bobica podsjećaju na plamene jezike pa otud i ime ovome grmu, pyracantha = vatreni trn, coccinera = grimiz (crvena boja). Plodovi ostaju na granama i tijekom zime što uvelike ovisi o pticama koje se hrane ovim bobicama. Iz dobro razvijenoga korijena izrasta dobro razgranat zimzeleni grm s bodljama na granama. Najčešće naraste do 2,5 m visoko. Mlade grančice su obavijene sivom maljavom korom, a ovogodišnji izbojci su goli sa crvenosmeđom korom. Na granama su kožasti, goli i sjajni listovi jajastog ili kopljastog oblika. Rub im je pilast. Lice im je tamnozeleno, a naličje svjetlije. Bijeli cvjetovi promjera oko 8 mm formiraju široke i guste grozdaste cvatove. Žarkocrveni plodovi promjera oko 5 mm su male bobice koje u jesen pocrvene pa daju poseban izgled grmu i imaju po 5 sjemenki. Zriju u listopadu. U sirovom stanju nisu za ljudsku ishranu, ali mogu se preraditi u marmelade, sirupe, žele i kompote (kao i gloginje). Koštice iz plodova mogu poslužiti kao zamjena za kavu ali ponekad sadrže i otrovne tvari pa treba biti oprezan. Glogovica cvjeta u svibnju i lipnju.

Ostali nazivi glogovice su vatreni trn, ognjeni trn, divlja trnovina, gorući trn.
U hortikulturi mogu se vidjeti različiti kultivari crvenih, narančastih i žutih bobica pa i u različitim nijansama ovih boja. Koristi se kao neprohodna živica, a posebno je dekorativna kada se kombinira s drugim zimzelenim grmljem ili se pusti da raste kao grm na zelenoj livadi ili uz bijeli zid. Grane se lako povijaju pa se je može natjerati da raste čineći razne figure (biodekoracija). Izvrsno podnosi orezivanje, sušu i hladnoću (u hladnijim područjima bobice su intenzivnije crvene boje) i loše tlo. Voli sunčana mjesta.

Ponuda:

20 bobica (100 sjemenki)

Glicinija, listopadna penjačica, može narasti do 25 metara u visinu. Cvate u svibnju  vrlo mirisnim bijelim do ružičastim, plavim  ili ljubičastim cvjetovima skupljenim u viseće grozdove dužine 30 do 50 cm. Često ima još jednu sezonu cvatnje krajem ljeta, međutim u puno slabijem intenzitetu.
Uspijeva na sunčanom položaju i u polusjeni. Na vapnenastim tlima cvjetovi su puno nježnije boje od uobičajene. Na humusom vrlo bogatim tlima može se dogoditi suprotan efekt željenom a to je da biljka slabije cvate a ima bogatu lisnu masu, dakle potražite joj siromašnije, po mogućnosti pjeskovito tlo i prihranjujte željezom ukoliko primijetite žutilo lišća i blijeđenje boje cvjetova.
Gliciniji nije potrebno orezivanje ako je uzgajate kao penjačicu, osim ako se primijeti slabija cvatnja.
Svako drastično orezivanje da se obuzda njen rast je najbolje obaviti u proljeće, uklanjanjem predugih i neželjenih grana. Obzirom da biljka cvate na kratkim grančicama, puno je bolje pri orezivanju neželjene grane, ostaviti donji dio sa dva lista nego je potpuno odstraniti, pri tom ćete i potaknuti razvoj cvjetnih pupova. Preduge izbojke možete prikratiti i tijekom ljeta, a obavezno nakon cvatnje, što će potaknuti još jednu cvatnju prije jeseni. Biljka je vrlo otporna na drastični rez, pa je možete tijekom vremena redovnim orezivanjem pretvoriti i u malo drvce, ali i uzgajati u posudi kao bonsai.

Gliciniji je potreban potporanj za pravilan rast pa je pustite da se penje uz pergole, ograde, stupove. Nije preporučljivo biljku pustiti da obavija neko drugo stablo jer će ga s godinama ugušiti, a ni da se penje uz kuću jer događa se da snažne grane dignu krovnu konstrukciju. Glicinija je otporna u zoni 5, međutim u hladnijim područjima bolje uspijeva na mjestima okrenutim prema jugu ili jugozapadu, zaštićena od sjevernih hladnih vjetrova.
Iako je gliciniji potreban potporanj ako raste kao penjačica, dok se oblikuje stabalce isti je potreban samo prvih par godina dok grane dovoljno ne odrvene i oblikuju stablo. Potporanj odmaknite dovoljno od biljke kako se ne bi obavijala oko njega, a dvije ili tri grane međusobno isprepletite i pričvrstite ih. Redovno uklanjajte mlade izbojke koji rastu iz podnožja da ne naruše izgled stabalca. Kad biljka dosegne željenu visinu, grane odrežite pri vrhu ostavljajući samo tri ili četiri pupa te na isti način orezujte svakog proljeća kako bi biljka zadržala svoju formu.

Ponuda:

20 sjemenki

Crvena kleka – smrič – Juniperus oxycedrus je zimzelen grm visine od 0,5 do 7 m, sa vrlo uskim, zašiljenim, bodljikavim listićima, vrlo otporan, gusto i nepravilno razgranat grm. Zeleni plodovi su jajastog oblika, a zreli su okrugli i crno-ljubičasti, imaju smolast i aromatičan miris i gorko sladak okus. Cijela biljka je ljekovita, ali se najčešće koriste plodovi. Ljekoviti su samo potpuno zreli plodovi, ljubičaste boje dvogodišnji, dok jednogodišnji zeleni, nisu ljekoviti, pa ih ne treba koristiti. Beru se od kraja ljeta do početka zime, a suše na propuhu.. Iglice i mlade grane beru se od travnja do kraja lipnja, koje se usitne i suše na isti način kao i plodovi. Cvjetovi su sitni i nalaze se u pazuhu listova, odvojeni na pojedinim biljkama. Plod je okrugla bobica, u prvoj godini je zelena, a tek u drugoj sazrije, kada je crno-smeđa i okrugla, sa plavom peteljkom. Moguć je i trogodišnji period od cvjetanja do sazrijevanja.
Kleka uspijeva na kamenitim i kraškim terenima od primorskih do planinskih i brdskih područja. Kod nas se najviše nalazi po brdskim i planinskim suhim krčevinama, pašnjacima, zapuštenim i neobrađenim zemljištima.

Ljekovitost kleke je odavno poznata, a njena svojstva se koriste protiv zastoja mokraće, za dezinfekciju mokraćnih organa, poboljšanje probave, iskašljavanje, protiv bolesti želuca, bubrega. Kleka se mnogo više upotrebljava u narodnoj nego u školskoj medicini. Inače, klekinje su kod nas i u drugim istočno-mediteranskim zemljama jedan od najpoznatijih i najviše upotrebljavanih narodnih i domaćih lijekova, isto tako važan i omiljen kao što su hajdučka trava, kantarion, pelin i kičica, ljekovite biljke bez kojih se naše kuće ne mogu zamisliti. U narodu se upotrebljava za liječenje mnogih bolesti, za unutrašnju upotrebu kao diuretik, protiv prehlade, kašlja, gonoreje, astme, za stomak, znojenje, te za vanjsku upotrebu  u jakoj rakiji za obloge i trljanje protiv pothlađenosti, reumatizma i sličnih bolesti. Klekovača je nadaleko poznata veoma aromatična rakija. Upotrebljavaju je i kao domaći lijek i dezinfekcijsko sredstvo. Sol za kupanje obogaćena eteričnim uljem od smriča pomaže pri napetosti i stresu, poboljšava cirkulaciju, smanjuje bolove u zglobovima i mišićima, zarastanju rana, znojnih nogu.

Ponuda:

20 bobica (60 sjemenki)

Motar (lat. Crithmum maritimum) je polugrmovita biljka iz reda (Apiales), porodice štitarki (Apiaceae) i roda (Crithmum), drugog naziva petrovac, matar, ili šćulac.
Naziv petrovac potječe iz  srednjeg vijeka jer je ta biljka bila posvećena Sv. Petru, Francuzi ga zovu herbe du St-Pierre ili u prijevodu trava sv. Petra.
Trajna i snažna, pri podnožju odrvenjela štitarka, koja može narasti do 50 cm visoko. Štitasti cvatovi sa zelenkastožutim cvjetićima razvijaju se u kolovozu i rujnu. Nalazi se na našem priobalju u neposrednoj blizini mora, gdje obilno raste iz stijena i u pijesku. Raširena je po cijelom obalnom pojasu Europe, pa i u hladnijim krajevima.
Mesnati i čvrsti listovi imaju slan i aromatičan okus. Pomorci su listove motara u prošlosti nosili uložene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta. Svježe ubrani listovi su zapravo relativno siromašni vitaminom C. Sušenjem listova dio eteričnog ulja (kojemu je glavni sastojak dilapiol) ispari, pa se mogu prirediti jela s blažim mirisom. Upotrebljava se u prehrani, za salate, ukiseljena i za umake, ali i u medicini kao antiskorbutik i diuretik.
Shakespeare spominje ovu biljku u drami Kralj Lear.

Mlado lišće motara kratko oprati i staviti kuhati u blago posoljenu vrelu vodu. Neka kuha 15-20 min. Potom procijediti, dok je još vruće začiniti maslinovim uljem. Može se služiti kao prilog ribi sa gradela. A uz njega se može poslužiti tvrdo kuhano jaje ili slane srdele. Kad se tako kuhani motar ohladi može se u njega dodati žlica kapara iz octa i malo octa pa se posluži kao salata.
Lišće svježeg motara se može dodati u zelenu salatu sa rikulom i ravanelama (rotkvicama).

Ponuda:

50 sjemenki

Trputac (Plantago Lanceolata) ili bokvica, kako često nazivaju ovu izuzetno ljekovitu livadsku biljku, najčešće ćete naći uz rubove puteva, gdje uz utabane poljske stazice najljepše razvija svoje duge, elegantne listove. Trputac ili bokvica je stari, dokazan lijek u narodnoj medicini. Već dugo koristi se i u službenoj, znanstvenoj medicini gdje ima široku primjenu.

Porezano mjesto tretirano bokvicom ne krvari, ne inficira se i brzo zacjeljuje.
Opran list se nanosi direktno na ranu ili se istisne sok kojim se premaže rana.
U trpucu su pronađeni antibiotici koji ometaju razvoj bakterija, također se koristi za kašalj i iskašljavanje.

Ponuda:

50 sjemenki 

Bagrem (Robinia pseudoacacia) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice mahunarki.
Potječe iz jugoistočnog dijela SAD-a, ali se proširio na Sjevernu Ameriku, Europu i Aziju. U nekim područjima se smatra invazijskom vrstom. U Europu je prenesen 1601. godine. U privatnim šumama kontinentalne Hrvatske je jedna od najraširenijih vrsta drveća. Voli pjeskovita tla. Šumari ga koriste u nasadima za zaštitu od erozija.
Raste u visinu do 25 m, a u debljinu do 90 cm. Kora  starijeg debla je uzdužno izbrazdana. Palistići se pretvaraju u jake bodlje, oko 2 cm duge, uglavnom ravne i drvenaste. One su na svakoj strani pupa po jedna. List se sastoji od 9 do 25 eliptičnih, slabije dlakavih 3-5 cm dugih listića. Cvjetovi su bijeli i mirisavi, u grozdovima dugim 20 cm. Cvjeta u svibnju, poslije listanja. Mahuna je do 10 cm duga i gola, ima 4 do 10 sjemenki. Optimalna zrelost se postiže oko 30 godine života. Drvo je žuto-smeđe boje i tvrdo, odlično je za ogrjev, gori polako, s jedva vidljivim dimom i postiže visoke temperature gorenja. Drvo je odlično i za izradu različitih predmeta. Time se u mladosti bavio i Abraham Lincoln. Zbog flavonoida, bagremovo drvo može preživjeti i 100 godina pod zemljom.
Bagremov med izrazito je svijetle žute boje, blaga ugodna mirisa i okusa, lagan i ukusan, preporučuje se djeci i rekonvalescentima. Zbog svojih osobina ubraja se u najcjenjenije vrste meda. Pomaže kod nesanice, umiruje previše nadraženi živčani sustav i otklanja posljedice nagomilanog stresa. Mjesecima ostaje u tekućem stanju i vrlo sporo kristalizira, zato što u sastavu sadrži više fruktoze od glukoze. Same pčele dobro i uspješno prezimljuju, ako im se osigura zimovanje na bagremovu medu. Preporuča se uzimanje s čajem od kamilice, jer se tako pojačava djelovanje meda i čaja. Također je preporučljivo uzimanje navečer prije spavanja. Jakih i obilnih bagremovih paša za pčele nalazimo gotovo u svim kopnenim krajevima Hrvatske u kojima je nekad sađen ili se proširio prirodnim putem kao vrlo prilagodljiva biljka.

Svi dijelovi bagrema su otrovni, osim cvjetova. Kora je posebno otrovna. Posebno je otrovan za konje. Ako konj pojede dijelove bagrema, nakon sat vremena, javljaju se simptomi proljeva, slabosti, srčane aritmije, abdomenalni bolovi i depresija. Potrebno je hitno pozvati veterinara.

Ponuda:

30 sjemenki

Kupina (Rubus fruticosus) je biljka penjačica, te naraste od 50-300 cm. Stabljika joj je, manje-više bodljikava zavisno od sorte, te mjestimično odrvenjela. Bodlje služe za penjanje, ali i kao obrambeni mehanizam protiv životinja koje se hrane lišćem kupine. Cvjeta od juna do augusta. Nakon cvjetanja, iz svakog pojedinog cvijeta razvija se sitni jagodičasti plod, crvene boje, koji kasnije potamni do tamnoplave i skoro crne boje.
Kupina sadrži mnogo minerala i vitamina. 100g kupine sadrži 52 kcal, 0,7g proteina, 0,4g masnoća, 12,8 g šećera, 32 mg kalcija, 0,6 mg željeza, 6,5 i.u. vitamina A i 21 mg vitamina C
Plod kupine se koristi u ishrani kao voće, služi za pravljenje sokova, džemova, marmelada, vina i slično. Lišće kupine se koristi u raznim čajevima, a ima dejstvo snižavanja krvnog pritiska i nivoa šećera u krvi.
Kupina je iz obitelji ružovki, naziva se još crna jagoda, crna kupina, crna malina, kupinjača i kupina divlja, farmakopejski naziv joj je Folium et fructus rubi fruticosi.
Rasprostranjena je većinom po sjevernoj polutki našeg planeta, a poznata biljka svim narodima još iz antičkih vremena. Grčki liječnik Dioskorid preporučavao je njezina adstrigentna svojstva za liječenje usne šupljine, crijeva, želuca, maternice, kože i raznih rana. Plinije za proljeve i krvarenja, a Galen za odstranjivanje kamenaca. Kao dobar lijek za grlobolju, zubobolju, migrenu, groznicu i kašalj spominje je i sveta Hildegard u srednjem vijeku.
Kupina raste kao veliki grm s dugim i savijenim granama punim bodlja. Listovi su perasti, na rubu pilasto nazubljeni, s gornje strane tamnozeleni i glatki, a odozdo obrasli gusto pustenastim dlakama. Cvjetovi su bijeli smješteni na lažnom štitcu, a svaki cvijet nosi mnogo peštica iz kojih se razvija po jedna mala mesnata koštunica. Sve zajedno povezano čini plod kupine koji je dok zori zeleno crven, a kad sazrije crn. Cvate od svibnja do lipnja, okus mladih listova je gorkasto slatkast, a ploda aromatičan, sladak i sočan.

Ponuda:

100 sjemenki

Judić ili Judino drvo je malo bjelogorično drvo iz porodice mahunarki, koje živi na području južne Europe i zapadne Azije. Često se uzgaja kao ukrasna vrsta. Raste na toplijem tlu koje ima vapnenačku podlogu. Oštećene grane mu se orezuju u kasnu zimu ili rano proljeće.
To je malo listopadno stablo ili veliki grm koji raste do 12 metara u visinu i 10 metara u širinu. Listovi su mu jednostavni i veliki, srcolikog oblika. Biljka počinje cvasti nakon više godina. Cvate u svibnju, prije nego što joj narastu listovi. Ružičasti do ljubičasti cvjetovi formiraju cvatove u obliku grozda, obično na prošlogodišnjim granama. Plod je svijetlosmeda plosnata mahuna dužine do 10 cm.
Judić je, kako kaže legenda, dobio ime po Judi koji se pokušao objesiti o granu stabla nakon izdaje Isusa. Ta legenda i nije baš točna, iako je moguće da je biljka donešena u regiju Palestine i Izraela iz prvotnog staništa, te je drvo dobilo ime prema nazivu tog područja – Judeji.
Cercis uspijeva na sunčanijim i toplim staništima, bogatije cvate ako je ljeto protekle godine bilo dugo i vruće, no nakon vlažnijeg ljeta i cvatnja je oskudnija. Ne voli prevlažna i teška tla, inače nije probirljiv po pitanju kiselosti tla i vrlo je otporan na sušna razdoblja.
Orezivanje u kasnu zimu ili rano proljeće samo oštećenih grana.
Da je Judino drvo jedno od najstarijih na svijetu, dokazali su znanstvenici identificirajući ga među fosilnim ostacima u Francuskoj od prije 100 milijuna godina.

Ponuda:

100 sjemenki

Virginia puzavac, pet-lisni bršljan, ili pet prstiju (Parthenocissus quinquefolia) je divlja loza porijeklom iz istočne i središnje Amerike,  jugoistočne Kanade, istočnog Meksika i Gvatemale, na zapadu - Manitoba , Južna Dakota, Utah i Texas. Parthenocissus quinquefolia je također poznat kao Woodbine iako se to može odnositi na druge biljne vrste. Jedno ime je i orlovski nokti.
To je plodan penjač, dolazi do visine od 20 do 30 metara u divljini. Penje se na glatke površine koristeći male debele brkove sa snažnim ljepljivim jastučićima veličine 5 mm. Listovi se sastoje se od pet letaka (rijetko tri letka, posebno na mlađim lozama) priključenih iz središnje točke lisne peteljke, i kreću 3 do 20 cm (rijetko 30 cm) u promjeru. Leci su nazubljenih rubova. Vrsta se često miješa s Parthenocissus vitacea, koja ima isto lišće, ali nema ljepljive jastučiće na kraju svojih vitica.
Cvjetovi su mali i zelenkasti, zriju u kasno ljeto ili ranu jesen s malim tvrdim crnim bobicama kao plodovima 5-7 mm u promjeru. Ove bobice sadrže oksalne kiseline, koje su tek umjereno otrovne za ljude i druge sisavce. Bobice pružaju važan izvor hrane zimskim pticama.
Virginia puzavac se uzgaja kao ukrasna biljka, zbog svoje duboke crvene do tamnocrvene boje lišća. Često se može vidjeti da pokriva telefonske stupove ili stabla. Puzavac može pokrivajući ubiti okolnu vegetaciju jer time sprječava sposobnost fotosinteze. Virginia puzavac se može koristiti kao prirodno zamračivanje unutrašnjosti kuća puštajući ga da se penje po vanjskom zidu, zadržava hlad nijansirajući površinu zida tijekom ljeta, štedi novac za klima uređaj. Amerikanci koriste biljku kao biljni lijek za proljev, otežano mokrenje, otekline, i ukočenost čeljusti. U Kanadi vrtni centri prodaju mali list loze  pod nazivom Engelmann  Ivy.

Ponuda:

1000 sjemenki